Kad sam bila mala, ili mlada, mama je dolazila s posla u 13.45h. Znala sam to dobro, da dolazi s busom koji kreće s Britanca u 13.30h i da će biti u stanu između 13.40 i 13.45h, jer sam morala napraviti sve u svojoj moći i iz sklopa zaduženja, a da ona ne poludi, odmah s vrata.
Ovo morala mi sad zvuči smiješno i strogo, jer nije to, kad sada gledam, bilo baš-baš “morala” ali tad sam tako mislila i tako mi se činilo.
Mogao si sat po njoj namjestiti.
Onda bi ispustila torbu i vrećice, presvukla se i počela lupati s loncima, čuo si jaki mlaz vode nad sudoperom, ono krckanje od paljenja kola na plinskom štednjaku i za neko vrijeme već bi se osjetio miris i natruha onoga što će danas biti za ručak. Aha, evo ga, miriši paprika, ili dinsta luk, a-ha, peče meso, gnječi krumpir, jer ronda rajnglom, onako grubo i u jednoličnom ritmu, po sudoperu. Ručak je dakle tad bio danas – za danas.
OK. Dok je tata došao s posla već se i skuhalo i okrenuo i objesio veš, lijepo, vani na dvorišnom štriku a mene bi nekad poslala u dućan da trknem po još nešto ako bi trebalo, kruha, Jamničku. I nakon nekog vremena riješio bi se i ručak i veš i opralo suđe (recimo oko 19h) i sve što je još možda trebalo, porazgovaralo bi se i dogovaralo i informiralo itd. Nitko nije bio na mobitelu, nitko nije na m-bankingu plaćao račune (to se radilo subotom kad se ide i na plac), nitko nije tražio nove gume na webu, listao Zarinu novu kolekciju i skrolao po Crnom jaju.
Oko 19.30h, kad je godinama počinjao Dnevnik, mama je bila u krevetu. U krevetu.
SVE je bilo napravljeno.
U subotu bi se jedino još obavio plac, računi na Pošti, možda malo “dočistilo”, ručalo, odmorilo i gledalo se koga popodne obići, pozvati i gdje sutra, u nedjelju (ne radi: ništa) otići.
Nekad bi došli gosti, nekad bi išli u goste, obišlo bi se koga u bolnici (s bananama i kruškama i četvrtastim Fructal sokom) ili išlo negdje na livadu na roštilj. Tate bi igrali nogomet. Ne FIFA24 nogomet. Malo bi se ispucali, izvikali, pripili i otrijeznili znojem. Pa pojeli drugu rundu roštilja. A što je ostalo pojest će doma navečer, iz folije.
Ja sam danas, kao i mnogo puta do sada, a nekad je to i kasnije, došla S POSLA u onih 19.30h. Kada ću ja tako, i kako, ikad dosegnuti mamino vrijeme za kućanstvo, kuhinju, obitelj, sebe, susjede, rodbinu, planove, san.
Mama eto nije trebala ni imala auto, nije trebala fakultet ni dnevno usavršavanje i rast, projekt, program, tečaj, certifikat, inicijativu, ni 38 aplikacija za sakupljanje bodova, nije trebala knjige samopomoći, osobnog razvoja i priručnik kako ovladati svakom misli i emocijom koju je ikad imala, ni zadnje najbolje tehnike disanja s Tibeta. Trebala je izdržati do svojih 50tak i onda početi gledati gdje se skupljaju papiri za mirovinu. Jer, do 50te si obavio i nabavio i stvorio ono što si mislio stvoriti.
Neka mi netko objasni u čemu smo mi to onda toliko evoluirali i u čemu nam je tehnologija pomogla, točnije, u čemu nam je uštedjela vrijeme?
Trošimo li sada svoje vrijeme, svoje jedino vrijeme, na poslu i kod kuće, na nečije tamo svakojake i kojekakve tvorevine, sve kreirane s licem pomoći, organizacije i zabave, dok se njihovim tvorcima i tvorcima alata za korištenje tih tvorevina za to isto vrijeme (našim vremenom) bildaju računi, nekretnine, pokretnine i rang mjesta na Forbesovoj listi.
I oni žive sve slobodnije tj. imaju više slobodnog vremena. Kao nekad moja mama.
Case closed.
