Zašto volim vlakove? Ili bolje, zašto SVE volim vlakove.
Na stranu tj. van kalkulacije ovom prilikom ostavljam samo poznatu sporost naših vlakova. Iako, kad još malo razmislim, ta današnja sporost nekad i nije bila baš toliko izražena u odnosu na preostale načine kako si negdje mogao doći. Pa i sve ostalo je bilo – sporo. Samo, sve ostalo se odavno ubrzalo a vlakovi su ostali spori koliko su i bili.

Taj koncept da u točno određeno vrijeme dođeš na kolodvor, u taj njegov retro štih i u zvukove onih objava na razglasu (jednoličnim tonom: “putnički vlak Koprivnica Križevci Zagreb dolazi na drugi peron treći kolosijek”), i koncept da ulaziš u nešto veliko, tusto i teško ali ipak spojeno sa zemljom i činjenica da je to vozilo Samo Svoje i ima samo svoj put, svoju “cestu” na kojoj nema ničega i nikog drugog do odredišta, meni je – genijalna. U odnosu na sve preostale opcije putovanja. Nema zastoja, sudara, gužve, redova naplate na kućicama, radova s preusmjeravanjem, pretjecanja, sad već idiotskih brzina automobila i gomile luđaka za volanom koji tamo ne bi trebali biti, dakle – nula stresa. Sve što Ti trebaš je samo doći prije nego krene. Čeka te tvoje mjesto. Nisi sav stisnut imao 50 kg ili 100 kg ili široke bokove, bez ikakvog mjesta za torbu, ruksak, jaknu. Tu je i hodnik, za prošetati noge, ustati, gledati kroz prozor, otvoriti ga, telefonirati, wc u svakom vagonu. Ponekad, tu su i još neke ostale manje važne mogućnosti i detalji… poput onog da možeš kupiti kavu, sladoled, nešto od HŽ tete koja povremeno prolazi.
Pa onda negdje na pola puta vlak stane, na malo dulje, možeš izaći, zapaliti, prošetati se, umiti na nekoj staroj česmi na kolodvoru, negdje u nekom malom mjestu gdje je zrak već drukčiji i ljudi žive u nižoj brzini, glasniji su i znatiželjni za druge ljude, a vrijeme je tamo kao odavno stalo. Slow Mo.
I ništa ovdje, od kad si krenuo, više ne ovisi o tebi, tvojim sposobnostima i vještini. Nema guranja, nema probijanja kroz bezbroj nekih prepreka, hiperventiliranja ni tvojih očiju koje simultano gledaju na 10 strana, kao u nekoj nabrijanoj igrici, level 48.

Nije važno i nikog nije briga je li imaš jednu ili tri torbe, ni koliko su teške ni koliko su velike. Možeš jesti, napuniti mobitel. Čitati knjigu ili časopis. Spavati. Sve što nisi stigao ili nemaš vremena inače. Pa kad je putovanje dugo i 5 ili 8 sati. Možda za to vrijeme možeš napokon napraviti neki plan puta i boravka, razmisliti malo o onome od prekjučer, jer još nikako nisi uspio. Čitati knjigu 5 sati, kad si to zadnje mogao? Možda tamo neku lektiru, panično zadnji dan prije testa.
Za neku manju naknadu možeš na odredište povesti i bicikl ili automobil! A možeš do tamo i ležati i spavati. Pomoći će ti vjerojatno u tome i onaj jednolični zvuk vlaka u pokretu, t-dn… t-dn…t-dn…

Sve tj. jedino što u vlaku ne možeš ili nemaš je – brzina. Brzina koja ionako već postaje naporna i precijenjena. Pa tako i sam put vlakom može biti prva faza i sastavni dio tvog odmora. Faza otpuštanja. Disanja koje nije plitko. Razgovora, ako s nekim putuješ, i koji sada, nakon dugo vremena nema ograničenu ili poželjnu minutažu i predviđeni period trajanja i ne mora služiti samo za brzu razmjenu najvažnijih informacija. Sada napokon možeš malo bolje, dulje ali i lakše – slušati, pitati.
A možeš i samo gledati kroz prozor slike krajolika, livade i polja, vidjeti živu kravu, poneku rijeku, klanac, šume i šumarke. Našu svima zajedničku pradomovinu. Možeš iza sigurnosti prozora na stanicama promatrati kako se ljudi pozdravljaju na rastanku ili susrete onih koji su izašli s onima koji ih čekaju. Ima tu prizora i trenutaka koji ponekad ganu ili ugriju srce promatrača ili pobude neku sjetu, uspomene ili svijest o ljepoti bezbroja raznih životnih priča i ljudskih odnosa. Studenta na stanici dočekuju mama i sestra. Osmijesi i zagrljaji. Curu čeka dečko i brat. Stariju gospođu čeka suprug. Razmjenjuju brzo pusicu, on joj uzima kofer i ceker. Otac se cmokne s djevojčicom i majkom, maše im i ulazi u vlak. Pitaš se zašto ide sam. Možda na posao, je li mu sada teško…

Možeš otvoriti prozor zbog kojeg ćeš kasnije u kosi imati onaj specifičan miris željeznice koji ćeš poželjeti brzo isprati sa sebe.
A tu je ponekad i onaj mali bonus kad iz tvog kupea odu baš svi i možeš do svog odredišta napokon ispružiti noge i dignuti ih na suprotno, ono neuništivo baršunasto sjedalo.
I na kraju, onaj osjećaj ushita kada je sljedeća stanica tvoja i ti evo stižeš kamo si pošao a tek nedavno bio si u sasvim drugom filmu i drugom svijetu… neprocjenjivo.
Dolaziš tako u Split na primjer, i vlak u stanici još jednom zacvili, zakoči i stane, uz neki svoj kao teški izdah. Pogledaš se još jednom u ogledalo iznad sjedala, izlaziš, svjetlost je žuta od visokog sunca i topline, i ti si odjednom na samo 10 metara od plavog, najplavijeg mora, kojeg možeš i vidjeti i namirisati već na stepenicama vlaka. Iznad glave ti preleti galeb. Ipak trebaš sunčane naočale. Trava što izbija uz šine kroz ono pružno kamenje je ovdje već odavno požutila. Vlak potpuno utiša i sada čuješ cvrčke na najjače. I zvuk struganja svog mnoštva kofera na kotačima.
A zadnje konkretno čega se sjećaš je sebe sivog kako okružen sivim zrakom sa sivog asfalta ulaziš u vlak.
I tako zbunjen i bijel, u trenutku zaboraviš i oprostiš. I sporost, i one malo preglasne Španjolce, i mokar pod u wc-u, prekriven u vodi rastopljenim komadima papira. Kao i onom klincu koji je ljuto plakao baš kad si gotovo uspio zaspati.

Maštam kako vlakovi kod nas postaju važni, najvažniji. Maštam kako se množe i šire. Kako možemo njima na sve strane. Kako ih forsira i odjednom stavlja u prvi plan Netko Važan. Kako svi odjednom inzistiraju na njima i kako jednostavno više neće(mo) biti bez njih.  

I možemo napokon nešto i bez tog auta.