Pomisao da se moram naručiti ili sam odlazak frizeru postao mi je kao nekad prije odlazak zubaru. Stres. Hoće li me primiti, za kad će me naručiti, do kad su “puni”, koja će biti u smjeni, kakve će biti volje, koliko će mi ovaj put* naplatiti (*brojeve izbacuju random, kao na lotu, iznos čekaš kao porotu kad se ono vrate s vijećanja)….

Sad sam već žena u godinicama, živci su mi se od svega ostalog već pomalo istanjili i alarmi su mi sve glasniji, pa se sve teže nosim s tim banalnim komplikacijama. 

Naime, uglavom se ne naručujem, jer zbog svog načina života i življenja – bez redovitog rasporeda- ne znam ni za danas hoću li moći, uspjeti ili stići, a kamoli kad me pita “jel možete sljedeći četvrtak u 17:30?”.

Kada običnim danima hodam recimo kroz kvart, u 10 frizerskih salona vidim nikog ili jedva nekog, skoro nikad ni 2 osobe istovremeno u salonu. Uglavnom prazni saloni gdje frizerke, za mene mlade cure, unutra rezignirano i poluzainteresirano i s izgledom dosade tipkaju po mobitelu ili ponekad ispred salona puše ili piju kavu. 

I onda. Odjednom Ti. 

Kako da te SAD primi, kad iako doduše nema nikoga već 2,5 godine ali je, nećete vjerovati, kada provjeri i pogleda u svoju misterioznu knjigu ipak sve naručeno, od sada pa sve tamo do listopada 2026.?!?

Meni bude loše.

Onda tako obiđem još par salona po kvartu, gdje su svi tako isto u budućnosti (koja nikada ne dolazi jer vidim te salone svaki dan) bukirani, odem u DM, kupim farbu i pofarbam se sama i zaključim kako za mene nema frizera u Zagrebu koji me može primiti a još ove godine. 

Postalo je da i za to trebaš imati vezu. Ili rod ili prošlost s tim frizerom. I biti spreman na cijene ovisne o raspoloženju, prometu i danu. I moliti Boga da frizerka ima dobar a ne loš dan. I onda, jednom kad na kraju sjedneš na to prijestolje s plinskim podizanjem i spuštanjem (dobiješ i plašt), ne smiješ pričati previše jer se onda opuste i više ne paze što rade ali niti pričati premalo jer te onda gledaju oprezno i ukoso i možda te drugi put neće uzeti ili tko zna što će pričati (pred drugima!) kad izađeš, jer si tako čuo o drugima. Ili si ih slučajno već i vidio u ogledalu kako na nekog, između sebe, kolutaju očima pogledavajući se diskretno i vješto u odrazima ogledala.

Ne smiješ im previše pričati ni što želiš, jer već ZNAJU (prestanu te slušati nakon 5 sekundi, a još kad izvadiš mobitel sa nekim screenshotom roleta im krene dole), a kad ti napravi krivo je: NISTE TAKO ili NISTE DOBRO objasnili. 

Tako da….kad prođem po kvartu i vidim da curka s onim Edvard Škaroruki noktima rezignirano i anemično tipka po ekranu mobitela…sretna da ih trenutno ne trebam samo produžim i nemam volje za ponavljanjem tog igrokaza…:

(*Prazan salon. Ulaziš. Strese se, s jednim okom još na ekranu spušta mobitel.)

“Što ste trebali?”

“Šišanje, farbanje”.

“Za kada? Danas?”

“Da, sada.”

“Aaaa neee, na žalost, imamo naručeno. Hoćete se naručiti?”

“Nisam sigurna, ne znam kad ću moći, ali mogu sad.”

“A ništa onda. Evo ako hoćete vizitku, možete nazvati i naručiti se.” (*Daje ti vizitku i nada se da te nikad više neće vidjeti.)

“Aha, hvala, dobro.” (*aj hejt ju, a tako sam se sad htjela srediti, ne pada mi na pamet doći više ikad ovdje kad me sad niste primili više ni ne morate). 

Jer da, ako su te cure plaćene fiksno,za mjesec, pa nije luda raditi više. Plaću će dobiti i za sjedenje u praznom salonu i na mobitelu, malo će kukati začuđenoj vlasnici, kad ova donese robu, kako opet nije bilo nikoga, nitko nije zvao i sl.

Tako mlade a tako UMORNE…

I onda upalim Instać i vidim 10 Turčina frizera od 5 banki kako lete oko mušterija kao kolibri i na istom tom farbanju i šišanju i od toga, sebe i salona (i profila) naprave – spektakl. Što da radimo, da se naručimo onda u I(n)stanbul?!

Uglavnom, šteta je što sam najsretnija kad ih ne trebam. Što to stresno iskustvo, samo za one uporne i stpljive, na kraju košta puno puno i ima neizvjestan kraj.

*u ovom tekstu nije ozlijeđen ni jedan frizer vrijedan svake pohvale i na čast svoje struke, kojih čujem ipak ima…