Ide lito mala, i nova sezona, prikrada se lagano i sigurno.

Opet počinjem obraćati pažnju na sve newslettere, otvaram sve ponude dana, first minute, last minute, specijalne ponude i akcije, smještaje na moru – jedinstvena prilika, crna i bijela jaja, apartmanije i sve živo.

Kad nakucaš datume i uneseš taj skromni broj osoba, ako imaš sreće i datum više nije nedostupan, vidiš izračun cijene koji ti na prvu izgleda kao da je izražen u nekoj drugoj valuti koju si slučajno krivo odabrao ili označio. Pa to ne može biti… Pa to je za dugoročni najam, kredit a ne tjedan dana na moru. Jer More, kao More je – besplatno? Tvoje, moje, naše, sve isto i svejedno. Tebi treba krevet i tuš kabina, na par sati dnevno. Došao si na more, pa neće te gazda u apartmanu tjedan dana masirati, dostupan 24/7 na zahtjev, voditi okolo ili služiti vongole i kamenice.

I eto, uz čast iznimkama, žive od rentanja već cca 30 godina. Nakupilo se već a da se nije baš gladno, kad će malo stati?

One bake u luci i na kolodvoru s natpisima Zimmer frei su prije bile rijetke i sumnjive alternativne opcije smještaja u odnosu na hotele, boravak kod rodbine, a buknulo je kad smo prodali odmarališta, hotele, plaže i kad je sirotoj rodbini postalo preskupo primati svoje privatne goste i rodbinu na godišnjem odmoru. 

Onda je pomalo krenula naplata parkinga, naplata ležaljki….to je sve još bilo mala beba kad je krenulo…s iznajmljivanjem svega sve tamo do adaptirane garaže (doživljeno 90 i neke, kad si došao na gotovo, jer si našao smještaj u Plavom oglasniku gdje nije bilo fotografija i znao si samo što ti je barba rekao na telefon). Pa se gazda jako naljutio što nećeš ostati i platiti garažu s masnim stoljnjakom i malim frižiderom iz 80-tih koji već odavno ima čudan miris…. i tako je grdo ostao gledati za tobom dok si odlazio i ne znaš što ti je sve poželio i da te danas nešto možda baš zbog njega ili od njega sada boli.

I gledaš malo i usporediš sa svojim (težim, sivijim, vlažnijim, stresnijim) životom na kontinentu, pa koliko im treba… Besplatno si ulove ribu za ručak ako drugi i nemaju što jesti. Koju im ti platiš 50 eura porciju, ako imaš sreće i ne dobiješ aljašku kolju jer se ni ne razumiješ u ribu a onaj filetić s preljevom na tanjuru neiskusnom kontinentalcu ne ukazuje ni na vrstu, ni rod ni geografsko porijeklo ribe. A kad iza restorana (prvi red do mora) pogledaš škovace – sve samo prazne kutije zamrznute ribe iz Metroa, nigdje kašete ni mreže. Jer se ni Hans iz Vizentala ne kuži u ribu. 

Pa imaju plavi dizel. 

Pa ne plaćaju prirez. 

Zadnji tko je u familiji radio i stvorio neku imovinu pateći se po bijelom svijetu je jadni did i pape, na dugoj plovidbi. 

Onda su 90-tih malo dokupili u bescijenje zemlju i napuštene i zapuštene apartmane, hotele, odmarališta, izgledno posredstvom rodice na općini koja je imala određeni uvid u dobre prilike. Tvornice u Dalmaciji nema 30 g. osim što još možda 45 žena negdje pakiraju sardine. Ovi sada žive od minule muke pomoraca i ostavina, i kukaju jadni s Fendi, Prada, Boss i koje sve ne naočalama u kafiću kako im je teško, kako su furešti glasni, bučni, šporki, naporni, dosadni, zahtjevni, ma hoće i klimu – “besplatno”! I što, došli su na more a side u apartmanu i pale klimu po cili dan. Nema tu globalnog zatopljenja, ne izlaganja suncu u 13 h a na plaži (dovršenoj proljetos) na kojoj nema hlada nego su upiknuta 3 poluživa stabalca koja će radit hlad možda oko 2080-te. Nema tu spoznaje činjenice da si došao poluživ na tjedan dana odmora, od cijele usrane godine, iz kaosa u kojem živiš. Da ne znaš i da si u sukobu interesa sa samim sobom je li bi rađe ležao i spavao tjedan dana a ne vozio rent-a-bike uz Biokovo, u 14h. Da si se već na rubu snaga i pakirao i putovao, s divljom hordom, do njihovog odredišta.

A vruće im je, buka je, gužva, stružu koferi povazdan i posvuda, ciče cili dan turisti na engleskom, njemačkom, talijanskom. Tlače ih i turisti, država ih tlači (i zaboravlja), turistička zajednica nešto od njih hoće, boravišna pristojba, plahte i wc četke se troše, kakva tlaka, fjaka, pa kome je normalnom sve to potriba. Minjat isprane šugamane svako lito, pa gdje to ima. Je li u Štajerskoj npr. kad tamo

dođeš u neku alpsku kuću, oni sigurno imaju iste ručnike još od 1985., jer su gosti diiivni i divniji, ma ne zna se za njih? 

A onda na kraju svakog kolovoza ili u rujnu odu u banku i kupe još jedan stan u Zagrebu, za cash, pa još i popust dobiju. Jer ni ne znaju što drugo da s novcem rade kad im ni ne treba. Pa baš mi ih dođe žao.

Plaču i kukaju kako su zanemareni i manje važni kao onaj jedan od beba blizanaca koji ne prestaje urlati, dok drugi šuti i gleda svoja posla i ništa ne traži i svi se moraju baviti s onim jednim, tješiti ga, dati mu sve, udovoljiti na sve načine. 

Svi smo vidjeli na meme-ovima ona neka radna vremena koja objese na vratima. Svi smo uživo vidjeli onog posljednjeg domaćeg konobara koji radi s više prijezira i manje entuzijazma nego osuđenik u zatvorskoj obveznoj radionici. 

A za većinu hrvatske djece odlazak na hrvatsko more je novo skijanje u tuđoj Austriji i Italiji. I skuplje. Nema tu neke nacionalno domoljubne komponente kao ni 

javnozdravstvene inicijative za djecu Hrvatske jer su još tamo u 19 st. zaključili da bi kržljava i bljedolika, rahitična i bronhitična kontinentalna čeljad s kroničnim nedostatkom D vitamina trebala obvezno na tjedan dana na morski zrak i na sunčeve zrake. 

Pa si tada nekada za onu manjinu djece (svi roditelji -radnici su mogli i sami voditi djecu na more, neki eventualno nisu imali volju ili htjeli ili ne mogu ostaviti stoku) imao bar 3 institucije gdje su se roditelji mogli javiti i koja ih je vodila umjesto roditelja…..Grad, Općina, Crveni križ, firma od roditelja. 

A sada, na hrvatsko more, koje nikad nije bilo bliže jer do njega nikad nije bilo lakše doći, idu mali odabrani Lordovi Founterloyi, novo kapitalističko plemstvo. I to mahom NE oni iz hrvatske nam Domovine, ta geografski sretna djeca sa tako divnim morem i tisućom otoka o kojem i o kojima onda ispada još samo uče, u školi. Nema nigdje te i njihove stine, da im bude kušin. Ili noćenje. Ili ništa.

***O jadnim penzionerima da ni ne počinjem. I propuštenim pozitivnim učincima na njihovo tjelesno i mentalno zdravlje. A onda možda i smanjenje ostalih troškova njihovih liječenja. Da nemaju JEDNO mjesto gdje se mogu malo izredati, barem napreskokce, koju godinu… ma nije sumrak, nego mrak civilizacije. Ako je civilizacija uopće još uvijek u tijeku…