Imamo generaciju Boomera, pa GEN X pa Milenijalce, pa GEN Z pa Alphe itd. Svi su oni svugdje, pa i na ovom polju i u ovoj klasifikaciji dobili svoje mjesto, samo, zaboravili su na GEN L. Ovo “L” bi bilo kao od “Loser” . Kao izgubljena, preskočena i zaboravljena generacija, pod vrsta GEN X generacije.

Za ovu generaciju, od kad pamtim je: “Nema”. Nismo nikad dospjeli nikome biti interesna skupina. Od starijih se još kao nešto boje i libe, oni traže svoje, jer su zaslužili, i živjeli su u vrijeme kad se još pozivalo ili naviklo, čak i na neka – prava. Od mladih se ne smije tražiti puno, da se ne naljute i ne odu, pa to su ipak neke nove generacije, neće oni i ne mogu. Treba im sve dati, sve omogućiti, samo da su tu, i to je već – dovoljno.
Samo se od moje/naše L generacije očekuje sve a ne daje ništa, nikad nismo bili nikome interesantni, nemamo ni prava ni minulih prava nit smo ikome zanimljivi, osim da napravimo i odradimo. Samo nek obavimo što treba i šutimo. Nek zaradimo za sve te razne, i za stare i za mlade, i za one gore i dole i one lijevo i desno, ali ne – za Sebe. Samo od naše generacije se iz nekog misterioznog razloga očekuje i traži neprekidno i kontinuirano razumijevanje za sve te potrebe i probleme i svijeta i društva, i onih od prije i onih poslije. Na nama kao da testiraju, doslovno desetljećima svašta – prenapregnutost, produljenje obveznog radnog vijeka, izdržljivost – u praksi.

Nema mjere države koja me IKAD pogodila. Pozitivne mjere. Evo u cca 50 godina. Kad sam se i jer sam se i ja, u tom razdoblju, školovala, rodila, kućila, dizala kredite ako treba sve tamo zbog i za tramvaj kartu iza 20-tog u mjesecu. Jer su nas naučili da se nije lijepo švercati.

Ništa.
Moja generacija nije mogla u državne firme, na malu plaću. Mogli su oni koji su već svašta već od prije imali pa da se tamo barem- ne narade.
Moja generacija je zato išla privatnicima i u privatni sektor, kojima je eto teško od 90-tih pa preko svih ciklusa gospodarskih i globalnih kriza, i uvijek za njih treba razumijevanje, podrška, stisnite zube, pričekajte…. a za nas- ništa. Iako se taj siroti privatni sektor ipak nekako snašao i obogatio. Sad je odjednom ponovno dobro na državnoj sisi ali mi smo već prestari, mjesta su zauzeta. Ovog puta popunjena kritičnom masom i kvorumima odgovarajućih članskih iskaznica, da se uplete i instalira nevidljiva željena mreža. Privatni sektor je navodno i dalje jadan bombardiran sa svih strana. Jedna vijest u 19h i za nas ide još jedno desetljeće – s novim “Neeee-maaaa”, ne očekujte ništa.

Ako se nisi snašao ni u jednom sektoru, i nešto ti tu nije štimalo i ne želiš tako, imao si dijasporu. Slobodno, nije bilo mjere da ne odeš. Ako hoćeš, odi, crnči, probaj. Nemoj mi tu cmizdriti.
Zaključno, Koji K.
Za nas L-ovce i L-ice su sada samo razne šarene tablete, da prehodamo dan i idemo dalje, društvo nas treba, svijet nas treba, firma nas treba, pa možemo i od kuće odraditi, toliko su dobri i izlaze u susret našim RADNIM potrebama (onim drugim, ne-radnim, i ne baš).

I bolovanje je out, medicina je napredovala taman toliko da te zakrpa i potjera dalje i sve u svemu nema vrata na koja se ova generacija može obratiti. Nije nigdje evidentirana.
GEN L-ovci nisu ni stari, ni mladi, ni proglašeni ugroženim, nit za njih lovorika nit nacionalne zahvalnosti, nit su manjina nit su budućnost. Ništa. Nigdje. Nitko. Mi smo samo ona siva zona glasača kojoj se (od umora, ne zato jer su na odmoru i vikendu) možda neće ni dati izaći na glasanje, još i po kiši ili po vrućini.

Mogu ovako do sutra. Malo sam rekla što bih sve htjela. O još malo specifičnijem položaju GEN L žena u promatranom razdoblju ovdje neću ni započinjati.

Nego, idem popiti Brufen.