Ne dajte da vas uvjere, ili još gore, vašu djecu, da oni imaju neke probleme ZATO jer ste im 7 ili možda i 17 puta propustili reći “volim te”. Možda nešto i jeste propustili, kao i ja, ali ne vjerujem da je baš TO problem. Nije naša realnost, naslijeđe ili okruženje baš toliko holivudska.
Te američke fore ne mogu biti ovdje toliko ukorijenjene, ako taj problem tamo zaista i postoji, na njihovim kaučima psihologa, jer nemamo ni istu povijest problema. Množina.

Na ovim širinama i dužinama, reći nekome “Volim te” povijesno nije nešto što se samo tako i usputno govorilo, poput njihovog Hi ili Bye. Ili I love you.
To je ovdje bilo, ili je dugo bilo, rezervirano za ljubavne parove i njihove romantično nadahnute trenutke i komunikaciju. Pa čak i tom slučaju se na tome ovdje – škrtarilo. Kad je cura dečku rekla Volim te, on je u glavi prvo začuo onaj Crveni Telefon i kasnije, kad je otišao kući je cijelu noć razmišljao je li baš nju mislio oženiti i sutra pitao frenda ili frendove, u polu-panici – što da radi.

Kartu I love you izvlačio si samo na sigurnom terenu. Moralo je biti puno preduvjeta da bi se usudio. Kad je neko veliko sranje, kad je neka velika tuga koja traži utjehu upućenom, koju nemaš i nema nitko, mogao si još izvući, i dalje sramežljivo, taj Volim te, da bi pokušao upratiti ozbiljnost situacije, naglasiti veličinu svoje želje za davanjem utjehe ili razinu suosjećanja.

Nisi se ni sam nešto puno naslušao tog Volim te u životu. Ni u kući ni izvan nje. I nije da sad vidiš u tome svoj najveći (ili jedini!) problem i razlog, za sve što ikad nije pošlo po dobru ili kako si u životu htio.
A kad se netko prije i razbacivao olako tom izjavom, ta izjava od te osobe je budila sumnju, sličila više na poštapalicu ili vrijedila sve manje i manje, kao dinari onomad, u galopirajućoj inflaciji. Nisi baš dovikivao svima I love you – i peraču ulice i teti na kruhu ili čak najdražoj učiteljici. Nije to naša fora.
Čuvala se ta izjava škrto, za najmilije i najbliže i to samo ako je već stvarno bio S.O.S. ili se bližila neka krajnja neizvjesnost i zadnja prilika. To su ovdje – teške riječi.

(Ili kad si već stvarno želio vidjeti hoće li te više ženiti ili neće, jer ovo više ne vodi ničemu.)

Objasnite svojoj djeci da je ovdašnji Volim te, i to puno vrijedniji i sadržajniji od onog usputnog i eteričnog Volim te, i ono kad im svaki put ostavite ručak na štednjaku, i svaki put kad im skidate blato s tenisica dok već odavno spavaju a vi jedva gledate, i kad im za ručkom prebacite i svoju šniclu jer ocijenite da bi oni mogli još jednu a više ih nema, kad hodate na prstima da još malo odspavaju, kad im date zadnji cash do plaće da odu na taj neki rođendan ili ono kad sve naokolo i ufino nažicate tatu da ih ipak negdje pusti. I koje sve ne i kakve sve ne – vaše male žrtve, tisuće njih, koje se ne daju ni popisati ni pobrojati a koje bi vi inače u životu učinili – jedino i samo za njih. I nikog drugog.

Možda su zato ovakve naše, obične i nijeme ljubavne “izjave” puno vrijednije, istinitije i “teže” od onih ispraznih, holivudskih, gdje je  neka mama, samo u zadnjih pola sata, rekla u prolazu I love you već i baristi u Starbucksu i dostavljaču Amazona.

Znat će oni. Znali smo i mi.

Ako ikad završim na onoj sofi, svojih 45 minuta termina sigurno neću započeti zbog malog broja I love you u djetinjstvu. Eh sad, o istom ovom nedostatku, ali u odrasloj dobi, dalo bi se napisati – neki drugi post. Ako ne i više njih :).