Ako imate neko društvo, sigurna sam da u njemu i vi imate onog jednog “šparnog”. Onog koji je pametan i mudar i uvijek nešto i nekako štedi (od kad ga poznajete) a onda ste tu i svi vi ostali, kao neki nemarni i neodgovorni, pijani milijarderi. Doduše barem kada ste u društvu.
Oni uvijek nekako nisu baš gladni, nisu žedni, nemaju sitno, nisu našli bankomat, ma nema što se nije urotilo i poklopilo, samo da ne dodirnu novčanik. I tako vječno. A često se zna da baš takvi imaju više novaca nego svi vi. Ili svi vi – zajedno.

I ajde, prođe tako tjedan i mjesec i godina. A nekad i desetljeće ili njihova množina.
Već bi i najneštedljiviji na kraju uštedio, tako da se napokon onaj jedan dan “opusti”. Ali nećete taj film gledati.
I nisu to ljudi sa stambenim i još 2 kredita, 15 paralelnih kupnji na rate i barem dvoje djece sa strastima prema markiranoj robi. Neeee, to su ljudi koji nemaju ni kredita ni duga i štede za Nešto što nikad nitko nije ugledao i nikad se nije dogodilo, materijaliziralo i realiziralo. Pa da na kraju ipak svi shvatimo svu onu šparnost i kažemo “a-haaaa, sad kužim, sad mi je sve jasno, pa neka, eto, čestitam, bravo”.
Ne.
Oni štede za nepoznatu i neodređenu svrhu. Svojoj gospodarici Štednji oni su rob, a ona ih uporno šalje da zarade i onda joj to, sačuvano, donesu i stave na hrpu.
Hodaju kao bokci, ne koriste ni sebi ni drugima, predmet su podsmijeha koji ih ne dira a u isto vrijeme oni sve ostale, one Rastrošne i Galantne, u kreditima i minusima, na rubu isplativosti, smatraju – budalama. Znam, netko će sad reći onu poznatu “zato i imaju”. Da, imaju. Imaju nešto što ničemu i nikome ne služi. Na kraju jedini koji služe, kao sluge, su oni a služe tome da – Imaju.

Ako ih negdje pozovete, odvagat će koliko će ih to koštati, barem u odnosu na što će i koliko pojesti i popiti, pitat će obavezno “tko će biti”, da vide koliko moraju potrošiti i je li, prema tome, dovoljno da donesu nešto što je zadnji put bilo adekvatno možda kad smo išli u školu i živjeli od roditeljskog džeparca. Znam i sve ono o poklonu i konju i zubima i od srca. Ali ipak znate što mislim. Poklon (samo) od srca ima smisla, znam, ali samo kad primatelj ima sve ili kad davatelj nema ništa. Onda se u to ne diram. Jer ima smisla.

Ponekad Šparni rade s vama. Problijede kad čuju da je nekome rođendan ili oproštajka. Vidiš točno da im je žao što taj dan nisu ili neće biti bolesni. Pa kako sad to. I kako sad Opet. Pa im u travnju, svibnju, prosincu i tim nekim mjesecima kada je puno rođendana prekipi i već otvoreno negoduju da bi to skupljanje i poklanjanje trebalo već jednom ukinuti a svaki prijedlog i ideja za dar im je mali unutarnji nervni slom, osobito ako se zakomplicira pa se predlaže nešto skuplje od čokolade ili šalice. Vidiš tu unutarnju borbu i grč na licu, trljanje čela u roju misli, formula i razlomaka, kako im se vrte u glavi. A u pravilu ne smišljaju ideje za poklone, ne hodaju po njih, ne nose ih, ne uručuju, ne drže govore i ne ulože u sve to ništa osim onog nužnog dijela. Podijeljeno na X.
Za stolom su, ipak i zanimljivo, kada fešta krene, često prvi. Jer točno vidiš da moraju hitno taj trošak nekako opravdati i…nečim sanirati štetu. Barem se prejesti.

A često, kada sav taj maraton štednje završi, kao i svi drugi i ovi Šparni odu sa ovog svijeta i njihove ostavine su najčešće, zanimljivo, i najbrže pokrenute i najbrže dovršene i izvršene, s najviše nepoznatih ili otuđenih rođaka i rodbine. I sve ono nestane u zrak u trenu i svo to njihovo šparanje postanu samo nečije nove gume ili novi auto, koji će već za 5 godina biti zastarjeli model koji treba zamijeniti boljim, ili nečiji bazen ili nova stolarija ili možda samo jedna nečija subota popodne, u nekom shoping centru. Pufffff! Pa se nekad zapitam, ne boje li se, tako šparni barem toga, pa onda ipak odluče potrošiti nešto na Sebe, pa i škrto, ali barem razumljivije. Nitko ovdje nije pri tome rekao i ne tvrdi drsko da trebaju trošiti na Nas. Ili ne štedjeti uopće.

I na kraju. Nije vrijeme biti štedljiv kada ste u društvu. Osobito kada je to rijetko. Štedite u svoje slobodno i privatno vrijeme. Iza zatvorenih vrata. U privatnosti se znojite nad onom svojom hrpom dok ju drhtavom rukom dotičete, da ne probudite zmiju otrovnicu dok izvlačite tih 10 eura.

Ili možda oni Šparni samo nisu iskusili, ili im nitko nije rekao da kada dajete drugima (evo sad opet i onog famoznog “od srca”) ili potrošite nešto i na druge, često vam se, još i više – vrati.