I crnombihciganu, kako se ono narodski i politički ne korektno kaže, kad negdje krene ili putuje, poželjela sretan put ili dobar provod. Ili oboje.
Svima, samo svom djetetu, kojem najviše želim baš taj “dobar provod” to ne kažem.
Jer se bojim da me krivo ne shvati.

Jer se bojim da time ne pomisli da je sve dopušteno i da je samo dobar provod primaran i prioritetan, ma što taj dobar provod značio, na tom određenom koncertu ili tulumu ili događaju. Jer se bojim da mu slučajno ne otkažem neke mentalne kočnice. Pa mu, dok već izlazi na vrata ili je već na pola hodnika zgrade, još uvijek brojim na što sve da pazi. Pazi i na druge! Ne ostavljaj cugu bez nadzora! Gledaj oko sebe! I predvidi gdje bi moglo biti sranja. I makni se ako nešto krene. I ne izigravaj heroja. Uvijek znaj gdje je izlaz! I pazi na novčanik i ne pokazuj sve novce. I ne maši mobitelom da te netko ne odluči baš zbog njega presresti. I pređi cestu ako ti neka sumnjiva grupa ide u susret. I ne odvajaj se od svoje grupe, ono kao ostat ću još malo, odite vi i sl. I nemojte sami na wc ili doma. Pazi na ženske prijateljice. Ne miješajte pića. I kad osjetiš da te malo lupilo pređi na vodu. I zovi u bilo koje doba. I imaš li za taksi. Nemoj sve potrošiti da imaš za nazad. I ne pij ako nisi nešto prije jeo. Pa još na kraju i ono bapsko: bit će ti u tome zima/vruće, uništit ćeš si te tenisice, kaj si to obukao, kak to ideš. I……

Uglavnom, sve što sam nekad kad sam tako izlazila sama mislila da se podrazumijeva, znam i ne vidim razlog da mi se uporno govori, ističe, ponavlja. Ili za što i ne marim.
Je li to znači da djetetu do 20 i sitno (ili krupno?) neću moći iskreno ili na glas poželjeti dobar provod? Koji mu u načelu želim. Zar neću biti Taj cool roditelj? Nego neki staromodni klišej roditelj, baš onaj kakav sam mislila da nikad neću biti.
I samo ću čekati da dođe kući, u jednom komadu, pomiješano sretna da je i to prošlo i preumorna da bih se raspravljala ili pitala je li sve ono rečeno i ispoštovano.

Je li u današnjem svijetu, vremenu, okruženju i navadama samo povjerenje u mlade uopće dovoljno. I je li povjerenje uopće smisleno ili razumno. Kad znam da me i samu od nekih loših odluka u takvim mladim danima spasio samo strah od roditelja, ne od drugih.
Kad je zadnji uteg na vagi mog odlučivanja i zadnji trag razuma u mom mladom, naivnom umu, žednog života i svijeta i svega, bio samo ona pomisao: “Ubitćemestarci”.