….voziš!

Joj kad me nazovu dok voze….

Radim nešto svoje, zvoni, ok javim se. I onda čujem da voze. Prvo čekam čuti je li poziv bio neka prijeka sila pa onda, od kad čujem da nije ali da voze, dalje se samo trudim zadržati mir i koncentraciju na razgovor dok u sebi kuham i brinem što me netko zove DOK vozi. Što da se sad nešto dogodi? Bilo što. Šteta neka samo, od male nepažnje, zauzete ruke? Moram li zbog nečije ležernosti potencijalno kasnije snositi barem psihičku su-odgovornost, teret, loše snove, žaljenje. Ne zovem nikoga dok vozim. Ne zovite me dok vozite. Da me zove Brad Pitt na speed dial dok vozim- ne javljam se.

Neću sada ni ulaziti u kvalitetu tog razgovora i to da netko na taj način ponekad samo obavlja razgovor, “da se javi”, onako usput i polukoncentrirano, jer za vrijeme takvih razgovora u pravilu slušam i razne situacije sa ceste u kojima se ti vozači-pozivatelji nađu – i glasanje truba i psovke i matere i razne idiome za mentalne poremećaje, ponekad i privremene nestanke sugovornika i čekanje dok se vrate – aparatu ili u razgovor, dok ja za to vrijeme na liniji čekam, gledam glupavo lijevo-desno i trepćem, strepim i sve u svemu, radi takvog krnjeg razgovora napuštam štogod u tom trenutku radila ili radije željela raditi. Jer je njima eto baš sada, u općem nedostatku vremena, a u transferu- zgodno.

I luda sam za cijelo vrijeme takvog razgovora, koji nekad na kraju i potraje i produbi se. I onda, samo odjednom, u pravilu u sred moje misli ili općenito u sred razgovora, kojem se možda i koncentrirano posvetim, čujem samo: “E, stigla sam”, “Moram sad ići, ajde bok”. Ili: “Evo ulazim u garažu” ili “Stigao sam u dvorište, ajd, čujemo se”.

Tu tu. Tu tu. Tu tu. Tu tu….pling.

A ja još držim mobitel, zinuto i još u pola daha ili rečenice ili teme, i gledam u njega i sada još samo one podatke o minutaži i trajanju tog naprasno prekinutog razgovora. “Što je ovo bilo?”…. i često se osjećam kao… budala. Što sam spremno prekinula sve svoje i posvetila se ipak razgovoru koji nigdje nije doveo… osim tu osobu – do njenog odredišta.

Drago mi je da sam pravila društvo i kratila vrijeme i da vam je sve brže prošlo. Ali nakon toga vaše vrijeme postaje vrijednije i važnije. Sve to ja mogu razumjeti. Ali, vrijedi li nešto i moje vrijeme ili ono što sam ja radila ili sam mogla raditi? Hoćemo li onda barem biti fer i dobro prihvatiti i podnijeti mogućnost da ovakvo pozivanje u poluvremenu ne podrazumijeva nužno da to isto vrijeme mora odgovarati i onoj drugoj osobi i – ne uvrijediti se?

Ili cijela stvar znači da se u suprotnom nećemo ni čuti?

Možda ipak zovite ljude koje volite ili želite čuti s ključevima u ruci, ne u bravi. Možda to ipak pokaže i malo više poštovanja. A i sigurnije je.