Moji cijeli svoj život, eto nekom silom prilika, hodaju po doktorima. Te je ovo te je ono. Pregledi, kontrole, nalazi, naručivanje, operacije, posjete.
I ne mogu ništa reći, sve je to hvala Bogu dragom uvijek dobro završilo. I pitanje je što bi bilo do danas da nije bilo svih tih doktora. Respect.
Ali uvijek, od kad pamtim, kad se spomene doktor i kad se negdje ide, tu je odmah i pitanje nekog malog simboličnog dara. Ne koverte i slično nego mali znakovi pažnje u velikoj želji zahvale. Isto respect.
Pa onda, kako su starci stara škola (generacija tzv. baby boomera) ako je doktor žensko, tu su u igri uvijek bile neke bombonijere i kave i keksi i čokolade. Već po rangu. Za sestre je ovo, za doktoricu to itd. Što je veća funkcija, skuplja je stvar, naravno. Za sestru može kutija keksa, Dorina ili Milka od 300 grama ali za doktoricu je npr. Bajadera, ili Rocher, Raffaello ili tako nešto, Lindt. Sve jasno.
Ali, ako se iz nekog razloga ide kod muškog doktora, to bi obavezno bilo – “piće”. Što je više zvanje, npr. neki primarijus (iako ispričajte me, ne znam dobro tu nomenklaturu i hijerarhiju) i piće je bolje. Čitaj skuplje. Onda nije samo neki Stock ni Pelin već je to neki Jackie, nekoć Ballantines ili Johnny Walker. Ima naravno i bilo je i boljeg i skupljeg pića, ali ovdje pričam o mojima. Sa simpatijom.
(Btw, iznenadim se danas kad vidim da Ballantines ili Johnny Walker još uvijek postoje.)
I sad, kao i nekad se pitam koja logika stoji iza svog tog dobrog i skupog alkohola – za doktore.
Jesu li doktori stvarno toliko pili i ako jesu, kada? Je li pametno i logično doktoru nositi litre i litre alkohola? Svaki dan X pacijenata puta flaša alkohola. Što bi on trebao s njim? Popiti to sve? Kad?
Ako on operira, pa je dežurni, pa u viziti, pa u ambulati, pa za vikend, pa noćna. Kad da ijedan čovjek toliko pije?
Logikom naših dragih Baby Boomera, svi doktori liječnici ikada bi u špici karijere bili već debelo na liječenju u Vinogradskoj, Vrapču, negdje. Sigurno ne bi liječili ili trebali takvi liječiti. Niti bi tko volio da ga isti taj liječnik liječi ili operira, nakon što je jučer popio samo tu jednu dobivenu litru Ballantinesa. OK, 0,7 litara.
Kad su oni mislili da to svi ti doktori popiju? Kad su ono malo i ponekad doma s obitelji? Kad idu na 3. simpozij ovaj mjesec? Kad?
Što su doktori generacijama radili sa svom tom cugom? Otvarali diskonte? Dijelili poznanicima da se oni propiju jer doktor ne stigne? Gdje je završio sav taj alkohol? Jer, iz moje perspektive, preko doktora se okrenulo više cuge nego preko prosječnog kafića. Koji kafić na dan okrene 10 boca žestice?
I onda danas imamo naciju koja pije. Baš Hipokratski. Sve je to i sav taj alkohol završio u opticaju zbog doktora i uspješnih liječenja i želje dobrih i dragih ljudi da se zahvale gospodinu doktoru.
Nose li se pića i danas? Koja? Što se nosi?
Jer, nekako ne mogu zamisliti današnje doktore/liječnike da nakon posla dođu doma, sjednu i skinu papir s čepa, okrenu ga i nalijevajući u čašu uzdahnu i kažu: “E sad ću si napokon popiti na miru ovog Jackie-ja”. Jer vjerojatno taj doktor sad ide na trčanje i jede quinoju s avokadom i ima rok za dostavu 2 znanstvena rada i dizertaciju a ne cuga ono što je danas u ordinaciji dobio.
I što onda danas simbolično pokloniti muškom doktoru? Taj parfem mu se možda ne sviđa, kravata ima sigurno već 250, pršut je preslan i nezdrav ili ga ne voli. Čokolada deblja.
Možda (ipak) – bocu pića?
