Dok ste vi kao mladi ili još donekle mlađahni naivno i nevino razmišljali o prijateljicama i zašto su vam nešto rekle i što su pod nečim mislile ili vam je fokus bio na vašoj sretnoj ili nesretnoj ljubavnoj priči, partneru, raznim odnosima i snalaženju u njima, o promjeni boje kose i laka za nokte ili ste samo bedasto živjeli život pa namještali stan, podizali dijete (i kredite), lovili krpice na sniženjima ili one cipele za onu svadbu, gledali trodnevna putovanja po agencijama i općenito više maštali o životu koji tek dolazi nego ga živjeli, vaš je poslodavac već radio protiv vas. On je to, u onih 8 sati dnevno, sve uredno stigao i uspio. Nije čekao ni vas ni vašu pažnju. Potiho, nečujno, bez spektakla i zvona.

Vi ste radili, najbolje što ste znali i umjeli, usudili bi se reći i da ste se čak i malo ekstra zalagali. Za sebe, ali ajde, neka, i za poslodavca, ma za opće dobro i za mir u svijetu ako treba i ako ćemo baš na široko.
Niste se nešto puno gurali i isticali, pa rekli su vam i učili vas da se strpite i da svaki trud i zalaganje jednom urodi plodom. Sve ide po redu, ima tu i starijih, zaslužnijih, ovakvih i onakvih i vi ste sve to primili i uzeli pod – tako. To je red. I to je u redu.
I dok vam je tako fokus bio skrenut na sve one životne tričarije i produžene vikende, počeli ste isprva samo krajičkom oka, perifernim vidom uočavati da stvari i ne idu baš tako, po redu. Ali niste se stigli, od svega onog s čim ste bili zaokupljeni, time ozbiljnije pozabaviti.

I onda je vrijeme samo proletilo i došao je i taj dan. Dan nove stvarnosti. Jezičac na vremenskoj lenti odjednom više nije na vašoj strani, onaj red ili brojke odjednom više ne rade za vas i počinje vas pomalo svašta boljeti i štekati i najavio se eto i zub vremena, na što još niste bili baš nešto spremni. Pa samo ste, u tom brzo minulom vremenu, svaki dan davali najbolje od sebe. Svima, svemu. Ako je po onoj karmi, vi samo već neko lijepo vrijeme sakupljate pozitivne bodove koji će se vjerojatno jednom lijepo vratiti, možda i svi odjednom. Tako su vam ono nešto pričali. Da to tako ide.
Ali ne ide.

Dok ste vi strpljivo dobivali vašu malu i pomalo ispodprosječnu plaću i zadovoljili se s osnovnim, sva bolja mjesta su zauzeta. Zauvijek. Rezervirana su, za Buduće i Druge.
Dok ste se vi trudili paralelno živjeti i život i niste ganjali titule i funkcije, pomalo samokritično i strpljivo odgojeno, netko se navadio, nametao, iskopao, ukopao i ukorijenio*.

Preskočeni ste. I ostat ćete preskočeni. Zašto? Vidi opet, pod zvjezdicom (*).

“Vremena” su se promijenila. Ako se ona uopće mijenjaju.

Strpljivost je deinstalirana a sada se koristi i poželjna je: Nestrpljivost 3.0.
I zato, kad pogledate svoju malu, ispodprosječnu, skromnu i tihu plaćicu, nemojte misliti da vam poslodavac nije nanio još i više šteta i nepravdi, osim po onoj vidljivoj i lako uočljivoj, odn. na plaći. Ne gledajte samo u svoju plaću.
Svakih onih 8 sati, pa tjedana, pa svih mjeseci i godina, u svakom novom ciklusu događalo se još nešto, što vas je nepovratno osiromašilo.

Je li Vas poslodavac u tom zauvijek izgubljenom, Vašem vremenu, išta naučio, razvio, unaprijedio, proširio, usavršio?
Možete li sada kao takvi, Bolji i Veći sreću potražiti negdje drugdje? Ako ne, ovdje vas je on, osim na plaći, okrao i 2. put. Vi ste morali izaći bolji veći i pametniji sa svakog mjesta gdje ste proveli neko vrijeme. Bili vi kovač, pekar ili bankar.

Je li Vam poslodavac dao bolje i ljepše zvanje i titulu, koja će vam olakšati daljnji put, kod njega ili kod nekog drugog? Nešto što će vas barem nomenklaturno pogurati a ne unazaditi i ukopati ili će naprotiv, samo stvoriti dodatne dvojbe oko vaše kompetencije, potencijalno i za bilo što? Ako nije, ovdje vas je osim na plaći, okrao 3. put. Priječe vam i na ovaj način, izravno, odlazak u ono Više i Bolje. Kao neka poslovna apsolutna monarhija, režim, kasta.
Nadalje, od male plaće nemate ni sada, niste imali ranije a nemate ni ušteđevine. Ovdje vas je, za ušteđevinu, onu od koje bi mirnije spavali i koju drugi imaju, okrao 4. put. Svatko tko radi, bilo što i kroz neko razdoblje prirodno bi trebao nešto i spremiti i skupiti na stranu. Krojačica, vozačica pa čak i domaćica. Jer, nije prirodno da dugo, kontinuirano radiš, za to si plaćen, ostvaruješ prihode i da baš ništa nemaš sa strane. To nije bilo svojstveno ni normalno ni za one nikad zaposlene domaćice s početka prošlog stoljeća koje nikad dana nisu negdje službeno radile, za staž. Pa čak i one su imale nešto sa strane, neki svoj crni fond, tamo u nekoj tegli od šećera, unutarnjem džepu od nekog kaputa ili u knjizi na polici.

 
A onda jednom kada odete u mirovinu, koja, nitko to ne zna i ne može znati unaprijed, može potrajati i 40 godina, s onom malom i sirotom mirovinom, koja će tada biti već stasalo nevoljeno i neželjeno dijete vaše male plaće, bit ćete okradeni, možda i dugoročno i dugotrajno, doživotno, 5. put.

I zato, zastanite i primijetite tu svoju malu plaću, danas. Nemojte misliti da je ona samo mala, slatka i bezopasna. Pokušajte se, što prije, spasiti i izbaviti od nje. A ako već ne od nje, onda od svih njenih loših potomaka.