Ako od nečeg zazirem i pravim se da ne postoji to su pisanje CV-a i razgovori za posao. I cijeli taj igrokaz. Izbjegavam ih u širokom luku, i iako sam potplaćena, izrabljena i sve što ide s tim, to dvoje mi je: noćna mora.

Prvo, sa svim mojim odgojnim softverom iz 80-ih mi je neprirodno i mrsko sjesti negdje i hvaliti: sebe. Doći ispred nekih nepoznatih ljudi i uvjeravati ih, potpuno bez dokaza i samo teoretski, na suho, o tome koliko sam ja super i koliko sam bolja od svih ljudi koji su ovdje već sjedili ili će sjesti. Pa to je nerealno, neozbiljno i nemoguće tvrditi, trebalo bi biti teško i odbojno bilo kome sa zdravim razumom, kao i tražiti nešto takvo od ljudi. Nisu ovo Igre gladi.
Ili doći i tvrditi i uvjeravati ih, u nekoj firmi, da ću baš ja riješiti sve njihove probleme iako sam prije 5 minuta prvi put nogom tamo kročila i to još na način da mi oni i – povjeruju? Pa to se prije liječilo, u profesionalnim ustanovama. Taj delulu ima i neki svoj naziv, u medicinskom leksikonu, na latinskom.

Tako da ispada da se od kandidata traži da: a) dođe s jednim posebnim, maksimalno uljepšanim papirom iz kojeg je odmah i jasno vidljivo i istaknuto da se radi o genijalcu i b) kada se predstavlja i opisuje, da o sebi govori na najljepši mogući način, subjektivno i bez zadrške i kočnice i da se (nitko ne zna točno čime) istakne upravo toliko da, potpuno nepoznatim ljudima, na razgovoru izbriše sjećanje na sve ostale, ako ne i ikad viđene kandidate, u najmanju ruku kao da ima onu spravicu u obliku olovke, koju koriste Will Smith i Tommy Lee Jones u filmu Men in black. I da još pritom i stručno i na sve ostale načine briljira, u zadanom i ograničenom vremenu, određenog dana i sata (npr. u idući četvrtak u 11:15h, na lokaciji i nepoznatom okruženju stranog izgleda) i sve to s upravo dovoljnom i pogođenom dozom i omjerom samopouzdanja i dozom ležernosti, ali i dozom ozbiljnosti i dozom humora i ljudskosti. Ni previše ni premalo. Svega.

Drugo, od cijele stvari oko intervjua, ako se krenete pripremati, u međuvremenu je nastala – znanost. Da vam skratim istraživanje i sažmem zaključke, od svega što NIKAKONESMIJETE, smijete samo ovo: u 5 minuta dokazati da ste nešto između Tesle i Steve Jobsa, samo s fizičkim izgledom Gal Gadot i stilom Anne Wintour.

Pa se pitam, tko normalan se u ovo upušta ako baš ne mora.
I onda šutim i radim dalje, svoj posao, gdje sam izrabljena i potplaćena.
I još kad vam nekoliko njih natukne da je sve to s natječajima namješteno i samo formalno i da ćete eventualno, kao i oni, nakon 3 testiranja i 3 kruga razgovora, za svaku od takvih prijava (u najboljem slučaju) dobiti samo hvala-ali-ne-hvala, i da će svaki iole pristojan posao ionako na kraju dobiti netko interventno i bez svih ovih predradnji, tko ne bi odustao, prije nego je počeo. Ne želiš još biti i naivan i na sve to potrošiti još i svoje dodatno vrijeme (izostanke s trenutnog posla ili skromni broj dana godišnjeg odmora), trud, stres i novac (možda ipak novi sako, frizer i sl.).

I nigdje, baš nigdje se iz tvog CV-a neće vidjeti koliko si slobodnog vremena, ekstra sati i dana uložio u svoj postojeći ili prošli posao, koliko si puta u 2,3 u noći dok su svi spavali rješavao i provjeravao nešto jer te mučilo i imao si osjećaj odgovornosti, obveze i želju za kvalitetom, nigdje se neće vidjeti koliko si puta ostavio svoj posao i produžio svoj rad da bi pomogao kolegi. Nigdje se neće vidjeti koliko si negdje značio za moral, ozračje i pola onih nemjerljivih i nematerijalnih vrijednosti nekog posla, tima, poduzeća. Nitko ne može iz CV-a vidjeti da ćeš baš ti raditi i kad nitko drugi neće. Da nećeš odustati gdje bi drugi odustali. Da si pošten, lojalan, odgovoran, da ne gaziš preko mrtvih. Nigdje se neće vidjeti što si otrpio, odežurao kada nitko nije, radio i što nisi morao a za dobrobit kolega i neko zajedničko ili opće dobro, nigdje se neće vidjeti ni što si izdržao, preskočio, prebacio, odgodio ili propustio, sve za taj jedan posao i tu jednu skromnu ili osamljenu crticu u CV-u.

I zato, ovako potplaćena i izrabljena i dalje tvrdoglavo čekam neko čudo, neku old-school i zdravoseljačku preporuku ili slično. Nešto što će dokinuti potrebu za tim jednim savršenim A4 papirom, fontom, layout-om (jer traži se jednorog među CV-ovima) i izvanrednu sposobnost sažete ali vrlo moćne samohvale, kao trenutni model procjene vrijednosti radnika i čovjeka.

Ionako, od svog tog mukotrpnog procesa već se i penzija čini bliža. Ili izglednija…