Nisam nikad voljela ljubiće, ni kad sam kao mala čitala sve živo, iz puke dosade.
Bili su tad neki roskasti i čipkasti romani koje su mame kupovale i razmjenjivale s kolegicama, bili su i neki časopisi s nekim tajnama, bili su tu i neki prilozi, na malo lošijem smećkastom papiru, koje se moglo iščupati iz sredine časopisa. Mame bi ponekad to odsutno i potreseno čitale.
Pokušala sam nekoliko puta ali bilo mi je beskrajno dosadno čitati kako se netko “usplahirio kad je on iznenada ušao u prostoriju” , kako se ona zarumenila ili osjećala neke leptire i kako je “propupala njena zatomljena čežnja” i štotijaznam. Na televiziji su već bili i Alien i Povratak u budućnost i Predator i x stvari koje su mi bile daleko zanimljivije.

Ok, s leptirima i svim ostalim ipak sam se kasnije susrela i sama, možda je bilo baš kao u svim onim romanima ali ne bi mi oni ništa pomogli. Kao ni sve kasnije sapunice i svi filmovi o nekim bilježnicama, parovima iz neprijateljskih obitelji kao ni znakovni jezik na kojem bih izjavila nekome kako me upotpunjuje.
Ništa to nije pomoglo, što mi je samo potvrdilo da nisam krivo postupila i da se o tim stvarima zaista ne može naučiti unaprijed.

I nekako sa svim tim romanima, serijama i filmovima kod nas je došlo i Valentinovo. Ni to nije pomoglo. Moj me tadašnji dečko npr. više godina za redom uvjeravao da je to samo američki, holivudski praznik i trgovačka izmišljotina koji mi ne slavimo i nije u našoj tradiciji, s čim sam se ja složila, ipak malo s prazninom u srcu dok sam gledala kako svi ostali ipak nose te američke/ holivudske/ trgovačke ruže s čvenka, dok ja idem doma praznih ruku, samo eto – puno svjesnija i pametnija od njih.
Ok, ja sam čvrsta cura, mene ionako više zanima Trainspotting nego zadnja filmska adaptacija Ponosa i predrasuda.
I onda, vrijeme mojih potencijalnih Valentinova je prošlo a i svijet se – promijenio.
I iako je Valentinovo možda stvarno trgovački, cvjećarski i američki ili svaki ostali dan, možda ga ipak trebamo, i više nego prije.
U vremenu stresa, novca, ratova, beznađa i katastrofa svih vrsta, kada se ljubav više nego ikad gleda kao samo neki rijetki i sporadični psihički poremećaj, vrlo često samo privremen, trebamo podsjetnik na nju, možda kao nadu za neke zaostale i preostale idealiste, snagu da i oni izdrže onih 12 godina zarobljeništva, Tibeta, logora, da prehodaju Himalaju ili samo napuste loš posao ili ipak odu, onako u zadnji čas, za njom na aerodrom.
I dalje trebamo filmove u kojima još naivni i mladi možda vide što je sve moguće za ljubav i zbog ljubavi, odvaže se na nju iako ne obećava puno smisla, a ne da samo razmišljaju o tome kako najbolje spržiti zombije kad padne mrak ili kako prestići bolji auto, sa slabijim motorom i lošijom karoserijom.
Jer, ako malo bolje pogledate, često čak i tamo, iza svega stoji – ljubav, prema nekome ili nečemu. Ništa bez ljubavi. Neka onda ipak bude to uvozno Valentinovo, barem kao dozvola da taj jedan dan bude prihvatljivije nekome pokazati naklonost ili priznati osjećaje. Jer 364 dana u godini danas je to samo neka vrsta slabosti i naivnosti. I zato, ako ste u dilemi, kada ponovno bude Valentinovo, kupite taj cmoljavi plišanac, NEKA cvjećar zaradi na vama, budite amerikanizirani klišej. Bolje i to nego da se netko zbog vas vrati kući malo pametniji ali puno prazniji. Teško i upitno utješen time što ćete radije uštedjeti i kupiti bolji auto. Ili bacač plamena, za one zombije…

Jer, danas, ja bih se radije prisjećala kako je jednom, netko, nekada i zbog mene bio žrtvom trgovačke obmane i zablude nego što imam samo trajnu svijest o njoj, samo bez one primljene i ipak zaslužene ruže ili nekog tamo plišanca. Uzmite taj cvijetak. Nije da me danas tješi misao, ni danas mislim (niti će vaša cura, buduća bivša cura ili buduća supruga misliti): “Bože što je taj dečko bio pametan i mudar i kako ga se nije dalo ili ga se ne može prevariti” već mislim, ili će misliti i one, kako je tužnije to što sam ipak bila vrijedn(ij)a rizika mog razočaranja.