Rijetko upalim TV za vijesti. Većinom kad se nešto važno događa pa da čujem novosti, barem one koje nas se svih tiču.
I onda tako nekad naletim i na one neke ekonomske i gospodarske analitičare, komentatore, stručnjake.
I svi redom pričaju o tom nekom veeelikom povećanju troškova rada. (U Irskoj, možda….)
I nekom veeeelikom i neodrživom povećanju plaća. I o plaćama općenito kao da su u najmanju ruku u nekom rangu onima za nogometaše i holivudske glumce. Pa gdje su ti ljudi s tim plaćama, gdje rade oni, ima li još mjesta?!!
Evo, ja sam spremna za tu i takvu plaću (čak i) marljivo, vrlo marljivo raditi.
Ali.
Zašto NITKO evo već 2, 3 godine, u kojima meni plaća nije narasla ni euro, a nije ni gomili mojih najrazličitijih poznanika, nitko, kada govori o tom famoznom POVEĆANJU VISINE plaća ne govori i o tome na koju količinu zaposlenih se one danas odnose i raspoređuju? Nije li na svakom poslu koji mi pada na pamet, ujedno i paralelno u tom nekom razdoblju, smanjen ukupan broj zaposlenih? Pa je taj strašni PORAST plaća nastao tako da 1 čovjek sada radi količinu posla koju je ranije radilo troje ljudi, a on je možda i ako je možda, dobio to povećanje plaće, samo u ne srazmjernom odnosu i iznosu.

Jer, nije taj dobio 2 ili 3 plaće, dobio je samo 2 ili 3 puta više posla, a samo ako je imao veliku sreću i plaća mu je porasla, za tih famoznih i wooow +10, 20 ili 30%.

Dakle, svi oni predstavnici svih onih udruga jadnih kukavnih poslodavaca i svih raznih jadnih, fali vam cijeli jedan fakor u rezultatu, cijeli jedan “PODIJELJENO SA” u toj tužnoj kuknjavi u središnjem Dnevniku, s nogama na šipki one barske stolice.
Ako se sve o čemu pričate provuče kroz ukupan broj zaposlenih, nekada i sada, brojke će, mislim barem, biti značajno različite.

I jedino što je u svemu neodrživo je to da je, s ovim plaćama- neizdrživo.