Nazvao me jučer prijatelj, nakon posla, da mi sav nekako jadan i utučen, možda malo i šokiran, ispriča što mu se dogodilo tog dana na poslu.
Pozvao ga je šef, na neko redovno uobičajeno ocjenjivanje bit će, ono godišnje ili kakvo god. I nije mu šef imao bogznašto pametno reći. Ali mu je zato ipak rekao da se, od svega što je moglo biti, netko na njega požalio da: previše priča. Da stvar bude mrvicu grotesknija, prijatelj radi – na radiju. Nije da tamo melje i onda ne pazi dok koristi stroj opasan po život, nije operacijska dvorana, nije knjižničar i ne programira kodove za lansiranje raketa s nuklearnim bojevim glavama. Radi, eto baš ironično, u primarno govornom mediju.
Od svih onih uobičajenih pritužbi, kako netko ne radi, kako ga nikad nema, da ima veću plaću za isti posao, da je tu ali samo tijelom, što god. Eto, možete čak i pričati previše. Po nečijoj osobnoj procjeni o tome što je “previše”. A da vam to ipak bude mana kod poslodavca, vrijedna čak i ne profiltrirane kritike, upućene na službenom ocjenjivanju.
Na prvu mi je bilo čak i smiješno, ali već na drugu – tužno.
Da bi imali malo konteksta, zamislite osobu koja voli ljude, people person ili people pleaser. Ne ulazim sad u psihologiju i uzroke takvog poriva kod čovjeka, koji možda stoji iza ove potrebe. Ali eto, netko tko će kada navratite nešto odraditi kod njega s vama malo i popričati, možda i o nečemu osmom. Desetom. Ma zamisli. Iako vas je možda samo želio malo opustiti, stvoriti ugodniju atmosferu dok se posao odradi a izgledno je i da ćete raditi zajedno i u buduće, pa nije zgoreg da se malo i upoznate, barem malo i u trku. Osoba se malo angažirala, potrošila koju (svoju) kaloriju da vas nasmije ili opusti, upozna ili nešto pita ili općenito, u tom sveopćem kaosu i trčanju – malo vas Vidi ili malo Čuje.
I vi sve to ne vidite, nego vidite samo kako se vama ne priča, i odete, kao da idete u niži razred osnovne škole, tu osobu još i tužiti.
“U-či-teljiiiiiii-ceeeee….. XYZ me smeeee-taaaa, ne mogu cr-ta-ti!”.
Možda je bilo jutro a osoba nije morning person. Možda se u razgovoru prešla i nečija osobna (ali i dalje je to unutarnja) granica. I pitam se u kojem smjeru smo mi otišli, u koji novi ekstrem idemo.
I koja je nova norma (i normativ) za obični usputni svakodnevni razgovor. Koliko riječi u minuti je prihvatljivo, a koliko na sat? Kako zadati temu razgovora susretu koji nije najavljen? Koja intonacija i visina glasa je dopuštena ili poželjna? Može li se koristiti i neko narječje?
Da se razumijemo, svi znamo onoga nekoga ili smo radili s nekim tko puno priča, ili je to “puno” samo više od onog što sami možemo ili želimo. Nije lako. Ali možda nekome taj priča upravo dovoljno a nekome puno, puno, puno previše. Svi smo imali loš dan ili dane kada nam se nije razgovaralo. Ali nismo zvali HR jer se drugima, baš tih dana, razgovaralo. Pa onda svi znamo ili smo sreli i one neke koji baaaš mogu potegnuti u nedogled o nečemu, pa one koji pričaju nepovezano, pa one koji pričaju sporo pa bi im najradije dovršili rečenice, pa one kreštave pa preglasne…. pa svakakve. I – preživjeli.
I što ćemo onda, ovako sve odrasli ljudi, tužiti nekoga takvoga, i to po svom vlastitom, osobnom kriteriju – poslodavcu? Poslodavac ovakvo što može izmjeriti i arbitrirati? Dokinuti? Pa će vas onda, za tu istu, novo uvedenu šutljivost neki drugi kolega tužiti – jer ste “čudni”, šutljivi, ne komunaktivni, niste timski igrač i nemate pozitivan i prijateljski pristup? Treba li onda, po novom, u oglasu za posao, kod navedenih poželjnih osobina kandidata ili kod opisa posla onda navesti i “poželjno zatvorena osoba s izraženo niskom potrebom za komunikacijom u okruženju kolega” ili možda “osiguravamo rad u uvjetima smanjene ili minimalno potrebne međusobne komunikacije s kolegama”? Kada je ikad prije sve ovo bila poželjna osobina i/ili prednost? Osim ako aplicirate za određene vrste poslova gdje nema drugih ljudi, npr. za vođenje i održavanje udaljenog i osamljenog svjetionika?

Ludo sam znatiželjna vidjeti tu osobu koja ga je tužila, i koja nikada prije u životu nije srela nekoga tko može i čitavih sat vremena razgovarati. Pa se nije znala s time nositi. I to stoički iznijeti. Nije pomislila da je imala npr. samo loš dan. Pa je otišla kod šefa.
Gdje li je ta osoba bila do sada, u šumi, na brdu, kako je to biti ona? Kako uspijeva manje komunicirati? Koje su prednosti toga a koje mi ostali možda nismo upoznali? Pitanja se samo nameću.

Jer da su robiju odslužili zajedno pa je ta količina razgovora bila zaista nepodnošljivo velika i u nepodnošljivo dugom trajanju, predugih 20 godina, ja bih ju možda i razumjela, potapšala po ramenu, suosjećajući.

Ovako, poznajući prijateljevu možda malo izraženiju otvorenost i “pričljivost” ali isto tako jasnu dobronamjernost i ipak neki osobni angažman, koji je puuuno zahtjevniji od 0 interesa i 0 angažmana drugih ljudi (složiti će se u tome sa mnom svi ovi na “komunikativnijoj” strani), mislim da bi na kraju, možda i on nju trebao prijaviti. Poslodavcu.