Priča neki dan dr. Sakoman o svojim dugogodišnjim i opsežnim iskustvima iz narkomanskog miljea i svijeta. Europa se, uglavnom, kupa u drogi kao Kleopatra u mlijeku. Žrtve su razne, prvo one očigledne, dakle sami potrošači tj. konzumenti a onda i njihova sredina i okolina, obitelj, bližnji i sl.

I nitko ne spominje sve one jadne kolateralne žrtve iz korporacija. S kojima brojke žrtava rastu u nedogled, jer trpe i zaposleni u korporacijama i njihove obitelji. Pa su tu i kokainski menadžeri, državnici i veliki vođe, sa zahtjevima bez plana i programa koji izbacuju ideje i shiftove kao da imaju Touretteov sindrom, spontano, nenajavljeno, neočekivano, random i nitko ne zna što je sljedeće. I onda svi mi, koji nismo na ničemu, moramo skočiti, mijenjati smjer, spusti to i uzmi ono. Nema tu ni kratkoročnog a kamoli dugoročnog planiranja, odmora, smjera, neke jasne putanje, ničega. Svi smo mi u stand by-ju 24 sata na dan. A gdje je tek tamo nešto za pola godine, možda ni svijeta do tad neće biti.

Svijetom vladaju starci s ekstremnim, ne liječenim kompleksima (bilo Boga bilo manje vrijednosti ali ipak velikog ega), kojima nitko ne smije reći da su u stvari, samo bolesni (da ih ne pojede mrak), starci s debelim i mutnim dosjeima, čudaci, bez imalo bazičnog, onog urođenog srama i potencijalno odlijepljeni od stvarnosti i, s druge strane, nadrogirana menadžerija, koja se igra posla i ljudima upravlja i o njima razmišlja kao da su neke popratne figurice i skin-ovi koji samo dolaze i prolaze s igrom, ovisno na kojem si levelu, i kao da je sve to samo neka business varijanta PS 5, jer im je pucačina davno dosadila a i pomalo je indolentna.

Pa vi vidite kud ćete. I što planirate. Takvi normalni, obični i ne nadrogirani, niste za ništa. Vas 1.000 ili deset ili sto tisuća, svih istih i jednakih, bez dodatne opreme i dodatnih moći se ionako dobije, čim pređeš na novi level.

Vi ste društveni i korporativni NPC-jevi (non-playable characters).