Ne vjerujem da su samo meni One već dosadile…
Iste obrve. Iste frizure (ili je ispeglani razdjeljak a la Gioconda ili oni valovi, isti još tamo od doba Vlatke Pokos). Iste velike sunčane naočale. Iste usne pa i boja ruža, ha-lo-o. Isti nokti. Oni nokti “ne-mogu-ništa-s-rukama”, osim možda proizvodnje onog iritantnog zvuka kuckanja po ekranu mobitela (umjetni nokti na ekranu ili po tastaturi su novo grebanje po školskoj ploči). Iste cipele (ili štikle, špagerice na punu petu, ili čizme Robin Hood). Isti hod. Isti ombre, bajlaž. Iste torbe pa čak i njihovo držanje ili nošenje, onako na podlaktici, pod 90 stupnjeva. Sve su One čak i neke iste boje, pastelno- bež- bijelo, onako malo više eteraste. Ista šminka, nijansiranje i shadowing. Isti izraz lica, bez ikakve pobjegle, spontane grimase. Ista opća postura, hod, govor tijela. Na moru su to isti badići, recimo oni s volanima ili nekim in špagicama. Iste oči (kako ono kažu – “bademaste”). Ista visina pete, ma sve kao da uvijek viđaš iste cipele ali na različitim a opet sličnim ženama. A onda kada žele biti nekako opuštenije, otkačene i casual – sve to riješe samo tako da ubace u kombinaciju bijele tenisice. Naravno one koje su sad u trendu. I to je kraj relaksiranosti. Ne tražite više. Nije moguće.
Upališ malo mreže, idu iste fotografije. Isto….scroll….isto….scroll…isto….sto različitih osoba, profila, života…a sve izgleda isto. Pa to ne može biti. Čak i čaše, tanjuri, lusteri, hrana, pejzaži, glow, more, interijeri, restorani, osmijesi i izrazi lica. Sve isto. Kao da ih negdje na tajnoj lokaciji, za koju jedino ti ne znaš, neka tvornica štanca na traci, sad već jedno i pol desetljeće. To ni svi prethodno stečeni geni više ne mogu zaustaviti. Sad se već i rađaju takve. Odmah nakon mliječnih zuba izbijaju im i pramenovi na kosi i puder obrve. I pravilan nos i izduženi udovi. Jedino još aparatić za zube nije automatski. Jedino to sve moraju proći, same, i to čim se može podnijeti zahtjev. Uglavnom, nema više ni debelih nogu ni širokih kukova ni klempavih uši, ni niskih, ni zdepastih, ni ne srazmjernih, ni frćkavih ni narančastih ni pjegavih, kako je koga prije znalo zapasti. Nestalo je sve čudom, u internet evoluciji i ako se danas ipak nađe netko s tim osobinama, vjerojatno se osjeća kao zvonar crkve Notre-Dame.
ONE su sada već u mnoštvu kao neki treći (ili koji već) spol, ni muški ali ni onaj prijašnji ženski, šaroliki i svakojaki – nego One. I One tako klize posvuda i zaokupljaju pažnju i poseban tretman, kao neke suvremene, zapadnjačke gejše, samo sada levitirajući na platformama, punim petama ili potpeticama umjesto onih drvenih klompi na kat. Izmjenjuju se godišnja doba, događaji, situacije, okruženje, uvjeti, ljeta, zime… a one uvijek i posvuda iste. Ne znoje se. Nikada ne žure. Uvijek odmjerene i dobro tempirane. Nikad ih nećeš vidjeti da trče na tramvaj, kasne negdje, nose nešto, obavljaju nešto, nisu sada spremne, “lude su” ili u nekim “situacijama”, ne bole ih noge, ne žuljaju ih cipele, nije im raščupana kosa. Ne, spremne su. Uvijek.
Ne znamo npr. ni gdje rade. Rade li? Možda neka posebna vrsta administracije. Koja ne znači ili ne traži ponekad i podočnjake, ni izrast na kosi, ni nespretno i prebrzo nanesenu maskaru niti općenito zahtijeva neku veliku pokretljivost tijela i reflekse ni fizički angažman. Lice, kosa, roba… sve bez improvizacije i po šabloni. Uvijek samo Postojano Ja. I tako one ukočeno i opremljeno jezde posvuda naokolo, sve kao neki Edvardi Škaroruki s ugrađenim noktima s trajnim lakom ili kao oni uslužni roboti što lebde. Gdje svi jednako u rukama drže torbe, jednako reagiraju kad susretnu ljude, jednako se smiješe i jednako pri susretu naginju (kao da ih netko iza zateže špagom tako da se nakon nekog pokreta vrate u prvobitni položaj i pozu). Jednako se poljube, više u zraku i bez svih onih ruku koje gužvaju, prljaju i općenito sve za očuvanje besprijekornosti montaže, vizure, trenutnog položaja lokni, nečega. Kad bi ih sve u gradu sakupio i poslagao u vrstu, onako s onim predimenzioniranim sunčanim naočalama, ne bi ih znao razlikovati, ni po dobi ni po robi ni po nekoj osobnoj crti koja se nigdje više i ne vidi. Tko je tu kome majka, tko je sestra, tko je radio, tko je sjedio.
I sad, iako se na prvu može činiti kako su One, sa svim svojim doduše modnim ali ipak uniformiranim stilom, upečatljive ili uočljive, razmislimo malo još jednom….tko se tu zapravo skriva… iza tog outfita, odijela ili moderne maske – sačinjene od primera, bronzera i highligtera. Sve je to onda na kraju ipak samo nešto kao suvremena školska ili radna kuta, kuta kojom se želiš uklopiti i biti isti, samo kuta nekog dizajnera koji je IN… tj. uniforma, neke modne (da bude ironičnije) ali ipak -industrije. I onda, kada su One tako među nama u svojim IN uniformama, dobivaju neki kredibilitet koji nisu morale ili znale ili se usudile izgraditi iz ničega osim iz sebe, jer iza njih tako stoji dizajner, koji kao da im je poslodavac, pa za njih na neki način drugima – garantira. Ona tako ništa nije morala sama ili bolje reći – sobom.
Zbog toga, suprotno onom prvom, površnom pogledu i uvriježenom mišljenju, može li biti da se iza svog tog ONE image-a krije slabost a ne jakost. Jesam li zapravo možda hrabrija ja, kad izađem u svijet u svojoj ajme-meni kombinaciji. Treba li ih i kako ih onda ohrabriti da skinu te dosadne uniforme i maske i reći da im može biti lijepo i ugodno i udobno i spontano u robi bez imena i da će i tada biti lijepe i zanimljive, možda i ljepše i zanimljivije… jer to ionako jesu, samo nisu probale i nisu se usudile biti – samo one. Kako zaustaviti tu tihu pošast da sve moramo izgledati jednako. I zbog čega točno? Bolje ćemo se udati ili bolje proći na poslu? Funkcionira li to zaista? Žene su ukupno sve ljepše i dulje mlade… ali i sve golije i plastičnije….a broj razvoda ili broj samih žena je ipak u porastu. Žene i dalje nisu baš nešto na položajima ili ne primaju jednake plaće. I ja se pitam, koju vrstu nepravde prema sebi na ovaj način sve više i dodatno hranimo, jačamo, snažimo? Pitam se hoće li za 20 godina ljudi uopćе znati da i žene mogu izgledati različito i…hoće li imati izbor pri tome. Ja ZNAM da su žene više od toga. Ja znam da ni jedna žena zapravo ne želi i ne treba biti svedena na: model, godinu proizvodnje i opremu. Jer to nije. I ne može se i ne treba nitko zamijeniti novijim modelom. Zašto si to onda činimo? Nemojmo da One postanu većina. Jer, čini li se vama da je njima – stvarno dobro? Može li u kalupu biti ugodno?
Veseli li sve više i vas, kao mene, vidjeti na ženi neku malu dozu osobnosti ili barem detalj individualnosti? Ne veseli li i vas, i ohrabruje, vidjeti neku ženu koja diše i koju nije strah biti Ona, a ne One?
