Kad hodate “po doktorima” i obavljate nešto potrebno, postoji 127 nepisanih pravila, sva različita od ustanove do ustanove, od Doma zdravlja do drugog Doma, od šaltera do šaltera, i koja nikako ne možete znati sva (a zašto niste poslali mail ali i to možete samo osobno, podiže se tamo, predaje se ovako, radi samo tad i tad, treba nazvati broj, FV1P….itd…. do u nedogled). Jer, jednima ste krivi upravo za ono što drugi drugdje baš očekuju i baš tako treba.
Ali jedno pravilo, uvijek i svugdje isto i jasno navedeno i istaknuto i svima zajedničko je…… MOLIMO NE KUCATI!
Tako zbunjeni, u svim oprečnim pravilima, barem na ovo jedno pravilo se možete mirno osloniti.
Obzirom sad već svi doktori svugdje imaju napis NE KUCATI na vratima, ponekad tako negdje završite i banete, pa neko vrijeme strpljivo i disciplinirano čekate, niste neki tamo divljak, ali se u nekom trenutku počnete (ili se morate ili čak trebate početi) pitati, možete li isto tako neograničeno i nepotrebno dugo čekati jer:
-ne znate je li netko uopće unutra i ” na redu”,
-ne znate je li Dr. uopće tu ili ćete (možda i puno kasnije) doznati da je Dr. kojeg čekate zapravo izvanredno na bolovanju, na godišnjem, simpoziju, u kućnim posjetama, nešto treće što vama nije palo na pamet,
-ne znate je li bi možda bilo baš dobro da pokucate, jer moguće čak misle da nema nikoga, obzirom zadnji put kad je sestra pogledala u čekaonu i nije bilo nikoga i nitko nije kucao (a-ha!!?) – i sl.
I na kraju opet….kad tako i pričekate i trenirate to svoje strpljenje i poštujete neki traženi red… što da radite – pokucate. Kao da ne znate čitati, nekulturni ste ili ne poštujete njihova, tako lijepo navedena (i istaknuta!) pravila, koja bi trebao razumjeti i prvašić.
Jer, dok vi tako štreberski čekate, u stvarnom korisničkom iskustvu vidite zaista nebrojene situacije gdje se na kraju ipak treba (da ne kažem mora): pokucati.
I zbog svega, i u nedostatku nekog boljeg rješenja, ispada da bi svaka ordinacija trebala imati ili neki Šifrarnik kucanja (nešto kao Morse, 1 kratko- 2 dugo- 1 kratko) ili više prekidača, sa zasebnim zvoncima, ovisno o tome što trebate.
Npr. ti prekidači po brojevima izgledali bi ovako- i što je najgore, imali bi i smisla :):
1. INTERNI PREKIDAČ: za slučajeve “Otvori, interno je, kolega je, predstavnik za lijekove, čistačica, tu sam- iz ustanove”,
2. PREKIDAČ ZA POVRATNIKE: za slučajeve “Otvori, već sam bio i vratio sam se s onim po što ste me vi poslali i REKLI MI (!) da se vratim i samo POKUCAM”,
3. PREKIDAČ ZA PAPIROLOGIJU: za slučajeve “Otvori, čuli smo se na telefon i dogovorili da samo dođem po papir/predam papir, jer nije za mene nego za nekog drugog (ne čekam pregled ni druge usluge), doznake, nalazi (papirologija – dostava, preuzimanje)”,
4. PREKIDAČ ZA STVARNO HITNO: za slučajeve “Otvori, hitno je fakat, bez obzira tko je unutra- lom, krv, napad (trauma, prva pomoć)”,
5. PREKIDAČ ZA INFORMACIJE I KONZULTACIJE: za slučajeve “Otvori, “moramsamoneštopitati” i da “ne čekam tu bez veze”.
Ovih zadnjih, znamo svi, bilo bi dosta.
I onda lijepo, sirota sestra, prema vrsti zvona procijeni i odluči može li i koga i kojim redom primiti. Za potrebe ovog razmatranja neću ni ulaziti u to da što ako netko krivo pozvoni ili zloupotrijebi vrstu zvona, to je druga drama za sebe.
Jer, evo empirijski i statistički, kad presjedite koji put nekih pola jedne njihove smjene u čekaoni, zaista čekajući taj svoj red za pregled, jer ste zbog toga došli, pola stvari koje svi koje u tom vremenu vidite obavljaju, i jesu za: kucanje. Eto, muž je donio ženine nalaze, žena došla po uputnicu za dijete, čovjek samo po svoje (pripremljene) doznake za bolovanje, dijete po neku potvrdu za školu….
Čekanje tu baš ne služi nekoj svrsi, jer kad sestra jednom napokon otvori čarobna vrata, taj most između svjetova ili kad izlazi pacijent, za kojeg smo svi složni i jednoglasni da se predugo zadržao, na nju (kao paparazzi na zvijezde) skoče odjednom svi ovi s prekidača 2., 3. i 5. – i opet nema ni sretnih, ni pravde.
Jer, ovaj s potrebom ranga 5 je došao u Dom puuuno kasnije i NAKON ovog s potrebom ranga 2 i eto ipak, prvi je zadobio sestrinu pažnju na vratima i tražio Svoje, jer je bio brži, spretniji, okretniji, poletniji, viši, glasniji.
I čemu onda služi sav taj CAPS LOCK, boldani natpis, veći od svega u Domu zdravlja: NE KUCATI.
Kad često – utvrdili smo valjda već svi – nije da imate neku alternativu.
Ili šlag, kad vam na kraju, nakon 2, 3 sata urednog čekanja na svoj red za pregled, a imate npr. visoku temperaturu, kažu: “Ajooooj… pa šta niste rekliiiii/pokucaliiii – da ne čekate TAKVI!?”.
Ah, kako sad da vam kažem, a kako bih pokucala, kad nemam ni jedan od svih onih gornjih razloga a ne mogu cijelu čekaonu ponaosob pitati po kojem su oni tu poslu, i onda dati prioritet sama sebi, pred svima u ostatku čekaone, za koje ne znam i ne mogu znati imaju li također temperaturu ili neku još goru stvar, koja ne piše nikome na licu, pa to je suludo. Samo mi još treba i to da svi skoče na mene s kakomenijesram, imatustarijihibolesnijih, gdjesamjabilakadjeona, adošlasamnakonnjega i sl.
I još da na kraju svega odem ne samo s temperaturom s kojom sam došla, nego i s povišenim tlakom i fibrilacijom. Ili šljivom.
*Sad kad ovo čitam i razmislim malo, danas možda ipak neću kod doktora. Ali, nema veze, kod nas u zdravstvu si ionako već, i svima kriv. Kriv si ako nisi otišao. Kriv si ako si došao. Kriv si i jer si Baš Sad došao. A kriv si i što si Tek sad došao i trebao si doći već i Puno Prije.
