Sapunice. Telenovelas.

Ono: Escucha me! Deja me!

Jedna zajednička, osnovna premisa im je da je život: sranje. Borba, nepravda, usponi i padovi, čekanje po 28 ili više epizoda za onu jednu minutu sreće. Pa onda odmah opet neko drugo i novo sranje, ajmo, još 16 epizoda. Sama drama. Što i je. Ali to mi se nikad nije sviđalo znati ili misliti. Možda ih zato nikad nisam voljela gledati.
Starci kažu da mi je to velika greška i propust i da bi, da sam ih gledala ili gledala malo više, bila više i bolje spremna za život. Da bih se možda malo bolje snašla i vidjela što je to Stvarni Pravi Život, kakvi su za pravo ljudi, što očekivati i kako postupiti u nekim situacijama, ne biti toliko naivna itd. Jer sve te sapunice, iako pod krinkom i imidžom malo vrijedne zanimacije čuvaju neke uvijek na snazi, ponavljajuće i uvijek aktualne životne škole. Glavne tipove ljudi i sudbina.

Možda se zato ljudi, eto, u njima pronalaze, prepoznaju ili tješe,  kao nisam jedini, ima i gore i sl. Ali meni se ipak, kad sam samo u prolazu kraj tv-a i kad čujem onu tugaljivu ili dramatičnu muziku (često) i gorko plakanje (vrlo često) smuči u želucu i stvarno ne znam zašto bih od svega išla, pored svoje, proživljavati i njihovu muku.

I eto, može se kroz njih lako zaključiti da je život jednako težak i u Portugalu i u Turskoj. A kamoli u Južnoj Americi! Može se zaključiti i da bogati plaču i da pripaziš na ponašanje jer nikad ne znaš s kim u stvari pričaš jer svatko ti na kraju može ispasti i rod rođeni koji će na kraju jedini moći donirati organ koji ti odgovara. I kako je netko sada gore a sutra dole i obrnuto i da otac nije uvijek pravi otac i da ljudi imaju mračne tajne iz prošlosti ili da se i nestali ljudi mogu iznenadno opet vratiti i pojaviti (kad im prođe privremena amnezija) i da ćeš kad tad platiti za sva svoja zlodjela.

Ali čekaj, sad kad sam sve to popisala, upravo uviđam da su sapunice u stvari nešto kao današnje – bajke!! Koje više nitko ne piše, ni neka braća ni neka teta, pod muškim pseudonimom. Braća danas vjerojatno imaju trap bend a ona teta je infuencer i ima svoju liniju make-up prozvoda ili lingerie rublja. Slikovnice pišu još u pravilu celebrityji (svaki pravi celebrity danas izdat će i slikovnicu) i to o nekim neobičnim životinjama koja su u pravilu drukčije. Nema neke mainstream bajke u kojoj se svi ili većina mogu prepoznati. A one naše drage i stare bajke su baš baš “prašnjave” i djeca više gotovo ne razumiju riječi, izraze ni sadržaj. Vreteno. Žigice. Ni pet ni šest. Pa zato stara bajka danas ima više prijevoda (ispod, u fusnoti) nego teksta (gore u sadržaju).

Jedino nisam sigurna za onaj dio sapunica gdje su sve žene, često gospodarice imanja, čuvarice obiteljskih loza i sl. po čitave dane, i u kuhinjama i u dnevnom boravku i u konjušnici, i kad liježu i kad ustaju – namontirane i u štiklama, kostimima, uredno i do kraja našminkane, nafrkane i nalakirane. Nema tu ukočene kičme, kroksi i tajica, prevelikih majica za spavanje, štipaljki za pundžu i podočnjaka. Žene su tu uvijek top spremne, 24h na dan, osobito za spletke i intrige, naravno uz onaj ekspresivni izraz lica i duuugi prodorni pogled.

Možda sve to znači da i sapunice treba malo update-ati. Kao što su one update-ale bajke. S nekim novim, danas aktualnim životnim problemima – tabletama za iznenadnu menopauzu, bullingom na poslu, stresom i gužvama, dugim čekanjem na pregled kod doktora ili galopirajućom inflacijom. Malo tu danas može pomoći priča o nekoj odbačenoj sestri (kojoj je otac vlastelin a majka lijepa i naivna članica služinčadi) i koja će se za 35 godina vratiti, lijepa, obrazovana i pametna, i preuzeti čitavo imanje (zajedno s plantažom kave) a njena nekadašnja sad već stara dojilja u zadnji čas zadovoljno dočekati osvetu za majčinu smrt. 

I na kraju, calmate i ne budimo estupida, jer kao i u bajkama, corasón bonito na kraju uvijek i sve pobjeđuje.