Praznik rada, oksimoron.
Meni je o tome maglovito, iz nekadašnje škole pa nije bilo prezanimljivo, da su se neki radnici, koje zamišljam umazane od kolomasti i odjevene kao statiste iz “Peaky Blinders”, izborili za to da bolje žive i da su više plaćeni. Ono nešto s 8 sati rada, 8 dokolice i sna. Mislim da sam tad prvi put i čula za izraz dokolica.
Meni danas se sve to čini jednako kao da su bili neki vanzemaljci u posjeti, s naprednom tehnologijom, jer je to bilo prije cca 150 godina.
Jer imam dojam da je u današnje vrijeme i sam izraz radnik neki pogrdan pojam i riječ za osobu vrijednu manje nego kmet Franje Tahija. Izraz je postao toliko omražen i dobio toliko negativan predznak da je dovoljno samo da izgovoriš/upotrijebiš pojam radnik i već zvučiš i ispadaš neka komunjara ili takvo nešto. Iako ne znam i nemam predodžbu ni što bi taj pojam komunjara danas i ovom sadašnjem vremenu i kontekstu trebao značiti ili predstavljati.
Pa tako cijeli taj dan, Praznik rada, iako i nadalje međunarodni praznik i iako još uvijek postoji u kalendaru i vrlo rado ga NE radimo, nije poželjno slaviti, spominjati ili provoditi na neki tradicionalan način jer to dovodi u pitanje tebe, tvoje, tvoja politička uvjerenja i sve o tebi općenito. Pa je sramota i komunjarski također npr. ići u Maksimir na grah i štrukle ili što već sada tamo dijele i gurati se tamo sa svim onim ostalim suhonjavim i drhtavim komunjarama, od kojih pola izgleda gladno.
Jer, za neke, progresivne i moderne, to nisu samo stari usamljeni penzioneri koji inače, 364 dana nemaju gdje izaći, možda sresti nekog poznatog od svoje generacije, bivše kolege ili sl., za njih to nisu starci koji su gladni i nemaju više suprugu koja bi skuhala takav grah, to nisu ljudi bez društvenih mreža i profila nego možda zadnji ljudi uživo, neeeee, to su samo stare, rezistentne komunjare. Koje se tamo okupljaju i zazivaju Lenjina da se digne iz groba. A ako neka gospođa ponese kući i onaj karanfil, i hoda s njim okolo, ta je sigurno ortodoksna partijka. Partijanerica.
Uglavnom, dajte najte. Čini li vam se to stvarno i realno? Zašto moram svoje dijete uvjeravati da mu baka i deda nisu komunjare jer idu danas u taj Maksimir. Vidjeti ljude, izaći u proljeće, sresti nekoga, da vide je li “dobacio” i do ove godine. Ne na Insta i na FB.
Pa ako smo stvarno tako moderni, pošteni i uber civilizirani i ako je sve to stvarno samo gadljiva uspomena na komunizam (iako Chicago 1800tih??! ) ok, ukinimo onda taj dan kao slobodan dan i – radimo! Jer danas je ionako cijenjeno i vrijedno, vrijednije nego ikad, biti radnik. I nema nikakve potrebe spominjati ta dosadna i zastarjela radnička prava. Koja danas ionako baš svi imaju i štuju se posvuda, kao svetinja.
Ako mene pitate, kamo sreće da netko negdje i danas prosvjeduje i traži bolje uvjete rada, zbog čega bi i meni i vama možda moglo biti barem malo bolje. Meni osobno ne odgovara, nije mi dovoljno znati i ne tješi me to da sam tamo, gdje sam ostavila pola života, ipak nebitna, nevažna, prolazna i zamjenjiva. Ili da ne vrijedim. Ajme, jesam li ja onda komunjara? Meni sve to izgleda samo kao da sami sebi pljujemo u tanjur. I nemamo vrata za pokucati.
Ili su danas svi ostali i drugi, osim mene i onih indoktriniranih starkelja u Maksimiru – Poduzetnici s velikim P a ne nekakvi radnici s malim r, pa zato kolutaju očima, imaju refluks i čepe nos već od samog spomena “radničkih prava”, ali u svojoj Tesli ili Audiju, na putu za svoju vikendicu na moru. Na isti taj Praznik rada.
Kakav grah, kakvi karanfili.
Rovinj, Poreč, Primošten!
