Ljudi u današnje vrijeme hodaju naokolo kao kauboji, točnije revolveraši, samo umjesto metaka imaju – riječi. U tom smislu svi smo danas kao Ameri i možemo posjedovati oružje bez obzira na to tko smo i kakvi smo. I dok je to sve do nekog vremena išlo u nekom smjeru i okviru, i donekle se znalo i kontroliralo što je prihvatljivo a što neprihvatljivo, sada je, više nego ikada – Divlji Zapad.
Verbalni Divlji Zapad. War of the Words.

Sa značkom slobode govora na prsima, svi ispucavaju i lupaju što god im padne na pamet ili ih je volja. Ne gleda se ni tko je meta ni tko je kolateralna žrtva ni koji je kalibar, samo se puca, po svemu, svi, od svud i sa svih strana i iz svih oružja. Neprestano i posvuda. A od kad su na Divlji Zapad doselile i Društvene Mreže, stvari su se još i pogoršale. One su, kao one divlje pljačkaške bande do kraja poharale sva naseljena sela i utvrde gdje je donekle bio ustrojen neki red, saloon, banka, trgovina, štale, kovačnica pa čak i javna kuća. Piju! Piju! Pucaju revolveri random zrakom.

Riječi su se prije krotile, krotili su ih novinari, spikeri, pisci, političari, profesori, učitelji, poslodavci i njihovi djelatnici. I na te riječi ugledali su se svi ostali, koristili ih i donekle shvaćali koje riječi nisu poželjne i kako se pri govoru poželjno malo i suzdržavati od nekih. Pa su se donekle trudili krotiti ih sami. Bilo je puno jasnije što ne možeš reći nekome, stričeku na porti, teti u dućanu, profesoru, kolegi, sutkinji, susjedu. Bio si Vi a nisi bio Ti.
A sada je kao ono kad je bitka pri kraju a njen plan je propao i zapovjednik samo još očajno može viknuti “shoot at will!”.

Na vijestima i u člancima vidjet ćeš svašta i to s puno grešaka, meci frcaju i nema im kraja. Poplava riječi, bujica, bez smjera, toka, okvira i naznake kraja. Riječi su jednog dana samo otišle u bescijenje.
Svašta će ti reći i striček na porti i teta u dućanu i kolega. I nikome ništa. Moraš ih sve otrpiti, uzeti, provariti i nositi.

A riječi i danas u nama i dalje žive. Primljene osobito, ali i upućene. Za njih i dalje nemamo štitove.
Ja i dalje, i danas pamtim da mi je netko jednom prije 30 godina rekao da mi dobro stoji crvena boja, kao što i danas pamtim kad me neki random poznanik na faksu upitao jesam li trudna, a nisam bila. Na crvenu majicu znači mogu računati ali i danas ću je potezati i natezati da se trbuh ne vidi.

Netko bi trebao obavijestiti neobaviještene kako riječi koje pucamo naokolo tako besplatno – netko će na kraju platiti. Može li i to ući u neki kurikulum…

Riječi nisu bezvrijedne iako se tako mogu činiti na prvu. One su nevidljivi dio svijeta, grade ga i ruše, jednako kao bageri, što je i nevjerovatno ali i fascinantno. One neprimjetno, tiho i polako tkaju svijet oko nas, smjer svijeta koji svi mi vodimo, i gdje ga pomalo guramo. Ono što znamo o svijetu od ikada, znamo zbog riječi. Pa i iza nas i o nama će na kraju ostati samo – nekoliko riječi. Neko vrijeme. Ako nismo poznati pisci, pjesnici. Čak i za poznate i slavne slikare tražimo još i neke riječi, što su o svom djelu rekli i izjavili, kontekst slikareva života i vremena, nekoga tko razumije njihova djela više od same impresije i opisuje nam ih dodatno – riječima.

Dok smo ovdje, mi smo drugima na kraju samo naše riječi. Što drugo znaju o nama? Kada odemo riječi (naše ili o nama) su naša ostavština. Zašto onda toliko ljudi hoda okolo i puca i lupeta što god.

Treba li za korištenje riječi uvesti neku licencu ili certifikat, ići na neki pregled i obnavljati njihovu valjanost?
Gospodine, vi nemate dozvolu za humor, na testiranjima vam je smisao za humor bio nizak i bili ste samo bezobrazni, a bio vam je visok nalaz na drskost i nesmotrenost, opasni ste za druge ljude i dozvolu vam ne možemo produžiti dok se nalazi ne poprave.
Vama gospođo je licenca produžena, na još 5 godina, na testu ste pokazali visoku razinu truda i pažnje, pročitali smo i neke vaše objavljene članke i radove, prošli ste, vidimo se ponovno na kontroli, za 5 godina.