Ispratila sam sinoć sina na maturalac. Došlo je već eto i to doba, ali to je neka druga priča. Ova priča je o današnjim mladima. Znam da sada riskiram ili ću zvučati kao neka baba s klasičnom pričom o tome kako “tako nije bilo u naše vrijeme” itd. Ali stvarno – nije.

Stigli smo na aerodrom oko 3 ujutro i provela sam tamo jedan sat, gledajući tu hrpu mladosti, ukupno 4 razreda srednjoškolaca na jednom mjestu i nikako se ne mogu otresti ukupnog završnog dojma o tome koliko u njima nema života, mladenačke energije, entuzijazma, uzbuđenja, ideje, kreativnosti, humora, neke jedinstvenosti ni osobnosti. Stajali su tamo nekako ukočeno, namontirano se smješkali i izgledali više kao neke srne na autocesti ili kao neka grupa koja  negdje mora ići zajedno (s naglaskom na mora) nego ekipa, koja ide na – maturalac. Istina, bilo je 3,4 ujutro ali čak ja, sa svojih 50 godina, sam u isto to doba noći bila uzbuđenija i veselija od njih…

Što se dogodilo, što smo napravili od svijeta, da su tako nesretni. Ptičjeg mlijeka imaju, svu lakoću življenja kao nikada prije. A opet su tako prazni, bezidejni, besprizorni, sivi, bijeli i bež. Nemaju boje, u svim smislovima te konstatacije, doslovno i preneseno.
Dečki su svi isti, visina, težina, frizura i odjeća.
Cure su sve još “istije”. Frizura (ravna duga kosa s razdjeljkom po sredini), iste naočale, nokti, korejski glass face, no-make-up make up, bež/bijeli komforni look, isto uređene obrve, isti nakit. I sve izgledaju nekako izgladnjelo, izmučeno, anemično i sve u svemu djeluju kao neke samostojeće dizajnerske vješalice, koje jedva stoje. Nigdje “krvi”, boje, mesa, grimase, mahanja rukama, živosti, temperamenta, želje, volje.
Svi su upravo kao da su i duhovno i tjelesno – izgladnjeli.

Za usporedbu, eto, u ono moje/naše doba: prilazio si ekipi, koja ti je s 20m već nešto dobacivala, reagirala, vikala, mahala rukama, dobacila neku šalu s kojom si se morao nositi i nešto odgovoriti, reagirati. Družba koja je tada stajala je bila u 100 boja i uzoraka, stilova i lookova, i ravnokose i frćkave i kratko ošišane i dugokose, i crvene i crne i plave i s pramenovima, i debele i mršave, i visoke i niske. Svatko je bio priča za sebe, svatko je imao i vizualnu i stvarnu osobnost, odgovaralo to tebi ili ne. Jedna je “smarala” tj. bila malo napornija, jedna je imala čudan miris, jedna je sve “kurila” i podbadala, tri su pušile, dve su se pravile važne, jedna je pametovala, jedna je non stop bila nadrkana, jedna je valjala fore, jedna je bila non stop u crnom, jedna je ponijela gitaru, nosila neobičan nakit, marame i kape. Mladi su bili različiti, živopisni, obojeni. Dobro, osim onih u crnom ;).

Kad si pogledao grupu mladih, nisi našao dvoje istih. Ni po odjeći, ni po stilu, ni po frizuri, ni po čemu. Nije bilo dvoje slično obučenih ni opremljenih u razredu, iako je u cijelom gradu bilo samo cca 20 trgovina s odjećom (danas ih je bezbroj). Bilo je tu i supkulturnih stilova i look-ova, bilo je metalaca, punkera, rockabilija, šminkera. Netko se oblačio u Ilici, netko na placu, netko je išao u Trst i Graz, netko je nešto dobio iz Amerike s tatinog poslovnog puta a nekom je donijela tetka iz Njemačke a bilo je po gradu i ponešto butika sa svojom specifičnom ponudom i odabirom. Kolala je doduše tada čak i roba iz humanitarne pomoći, pa smo izgledali ponekad i kao kad danas vidiš neku snimku djece iz Afrike gdje ih je pola u nekim markiranim ali već iznošenim i de mode komadima.

Kad pogledam svoju razrednu fotku iz srednje, u odnosu na fotku sinovljevog razreda, ona izgleda kao neki šareni cirkus u odnosu na njegovu, gotovo monokromatsku fotku koja kao da je iz nekog golog, hladnog, plain muzeja suvremene umjetnosti.

Pa što je ovo danas? Gdje ih štancaju sve tako iste, na traci i to takve bezvoljne i nevoljne? Je li baš to što sve imaju i svugdje su već bili i ništa više nije WOW razlog da se ničemu ne vesele i sve im je svejedno?
Je li opće stanje svijeta, okruženje i minulo vrijeme i događaji stvarno toliko utjecalo i utječe na njihovu mladost i cjelokupni životni entuzijazam? Je li neki opći nedostatak plana, reda, nade, izostanak spoznaje o zajedničkom dobru – koji je nekad bio smatran vrjednijim i iznad osobnog dobra (pod ovim mislim o nekom više bontonskom dobru, bez ideoloških konotacija) im baš toliko uništio kompas?
Jesu li zato okrenuti samo sebi i u sebe, usamljeni i nesretni, malodušni, neempatični i bez ikakvog osjećaja interesa ili pripadanja nečemu, nekoj skupini, grupi, ekipi, družbi, klapi? Je li zato danas ulaze u tramvaj nekako neprisutno i sumanuto, prije nego su drugi izašli? Kad i zašto smo ih prestali učiti o redu i bontonu, općem dobru koji onda posredno i barem donekle utječu na određeni nivo socijalne, društvene empatije?
Kada i zašto je mladost postala slabost i slabašnost, umjesto snage?

Sjećam se kako sam sinu, kad je upisivao srednju školu, pričala kako će mu to biti možda i najbolje razdoblje. Razdoblje za upoznavanje novih različitih ljudi iz svih dijelova grada, slojeva i priča, druženje u školi i izvan nje, prije škole, nakon škole, za vrijeme škole (ono kad jave da nema profe iz matike pa iznenada imate rupu, blok sat za otići s ekipom u kafić, prepisati neku zaboravljenu zadaću ili ponoviti povijest, ako vas “digne”), pa onda i preko vikenda, malo grad, kino, kazalište, slastičarna, Sljeme, Jarun, nešto. Kako će tu biti i nekih cjeloživotnih prijateljstava…. Kako sam fulala… i obećanje je ovog puta stvarno postalo – ludom radovanje. Nakon 3 zajedničke godine, s nekima iz razreda on nije razmijenio ni 3 rečenice. Ne zato jer nije htio. Poslije škole gotovo svi ulaze u roditeljske SUV-ove i… nestaju. I sin me sada pita o čemu sam ja to pričala. Relativno usamljen, bez ikakve nove ili bolje klape, družbe i ekipe. Kao John Travolta u onom meme-u, koji se okreće lijevo i desno, ali nema nikoga.

Kad smo i kako mi, Šareni, mladima svijet učinili sivim?